PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  7. 12. 2004   


OBJAVLJUJEMO TEKST RAZGOVORA S GOSPOĐOM DELFOM IVANIĆ, r. MUSIĆ KOGA JE VODIO GOSPODIN KREŠIMIR MUSA 1968. GODINE

 

Objavljujemo tekst razgovora s gospođom Delfom Ivanišević, r. Musić, koga je prije njene smrti vodio gospodin Krešimir Musa, danas sudac Visokog trgovačkog suda u Zagrebu. Tekst objavljujemo uz njegovo dopuštenje. Tekst smo pročitali skenerom i moguće su samo male, ne namjerne pogreške. Otac gospođe Delfe Ivanišević je bio Vojvoda don Ivan Musić, rođen u uglednoj hrvatskoj obitelji u Klobuku (općina Ljubuški) a majka Cvija Vukasović, rodom iz ugledne hrvatske i katoličke obitelji Boška Vukasovića iz Stoca, nadimkom Kuduz. Razgovor s gospođom Delfom pokazuje mnoge povijesno zanimljive detalje ali i sudbinu jedne Hrvatice, izgubljene u vihoru života, u čijem odgoju je bilo očito premalo želje da ona sazna sve o sebi. Naime, njen otac, Vojvoda Musić, umro je kada je njoj bilo samo 8 godina a majka još ranije, te je posvojena od jedne obitelji u Beogradu. Ipak, cijelog života se nježno sjećala svoga velikog oca i njegova naroda komu je i sama pripadala. Ma koliko je ovaj razgovor bio posvećen njenom ocu i majci, te narodu kome su stvarno pripadali, gospođa Delfa se ne može otrgnuti mitologiji jednog naroda i jednog dvora kome je, igrom sudbine, pripala. Stječe se utisak kako joj je ta mitologija ipak bila preča od svega. Ovim razgovorom želimo ispraviti namjernu ili nenamjernu pogrešku o pripadnosti stolačke obitelji Vukasović crnogorskim plemenima. Neka povijesna znanost prosudi takvu pogrešku, ali je činjenica kako su se takva uvjerenja namjerno širila, pa čak i u slučaju starosjedilačkih hrvatskih obitelji, korijenom duboko uronjenim u hrvatsku kulturu i tradiciju, poput obitelji Boška Vukasovića Kuduza. Na slici lijevo: Delfa Ivanišević r. Musić. Djevojka do nje drži portret velikog Vojvode don Ivana Musića. Pokrenite opciju više i pročitajte tekst razgovora.



2. Razgovor s Delfom Ivanić, r. Musić kćerkom Vojvode Musića

O prepisci s gospođom Delfom posredstvom gospođe Mire Simić, nećakinjom srpskog književnika Branislava Nušića, koja je pisma meni pisala po diktatu Delfitom, i moja pisma Delfi čitala, dajem u poseban prilog pod B)l.1.-9.

Nakon primitka pisma od gospođe Delfe preko gospođe Simić koje je ona pisala 25. 01. 1968. godine, dana 16. 02. 1968. poslao sam pismo gospođi Delfi da dolazim u posjetu. Kako sam i najavio došao sam 25. 02. 1968. godine u Beograd.

Došao sam vlakom oko 8 sati i otišao u brijačnicu obrijati se. U Palmotićevu broj 31 došao sam oko 9 sati. To je lijepa zgrada na nekoliko katova. Nakon pritiska na zvonce, na prozoru se pojavila gospođa u kućnoj haljini. Kad sam rekao tko sam otvorila je vrata. Odmah je rekla da u Beogradu nemaju običaj primati vizite prije 10 sati, a ja sam se ispričao i rekao da sam došao vlakom i da želim što prije upoznati gospođu Delfu. Prihvatila je ispriku i bila je vrlo ljubazna. Nudila me pićem, ali ne znam da li sam što prihvatio. Brzo se spremila i pošli smo do Dušanove 11a koja je bila dosta blizu.

To je također lijepa zgrada. Stan je u prizemlju. Mislim da je to bio sustanarski stan. Kasnije sam saznao da tu u sustanarstvu stanuju gospođa Ruža Radovanović, njezin muž i kćerka Mirjana. U stanu nas je dočekala gospođa Delfa u visokoj fotelji, lako je imala 87 godina dobro se držala i fino izgledala. Bila je pristojno počešljana i obučena. Izgledala je otprilike kao na slici koju mi je kasnije poslao Lazar Babić na kojoj je on sa njome i njegovom nećakinjom Ljiljanom.

Znam da smo popili kavu i prepustili se željenom razgovoru. Ne znam je li kavu skuhala gospođa Simić ili možda susjeda. Razgovor je tekao vrlo srdačno. Delfa je pitala o svemu u Hercegovini. Ona je oduvijek znala da je njezin otac iz Hercegovine, iz Klobuka i da mu je pravo prezime Musa.

Pričala mi je da je između dva rata pisala pismo vlastima u Ljubuški i raspitivala se koga ima od rođaka njezina oca i da je htjela uspostaviti kontakt, a i pomoći, jer je tada dobro stajala na kraljevskom dvoru. Dobila je službeni odgovor da nema nitko živ od bliže i dalje rodbine, u što je povjerovala.

Ja sam prije polaska u Beograd, a nakon pojave Vege, čuo priču da je Delfa pisala i tražila podatke o rodbini, ali da je matičar iz Vitine pitao Stjepana i ženu mu Čuljkušu o tome. Stjepan je sin od Ivanova brata Ante i najbliži rođak, a od drugog Antina sina Ivana sin je Jozo. Stjepanova žena Matija, koju su zvali "Čuljkuša", jer je po rođenju Čuljak, rekla je da javi da nema nikoga i matičar je tako poslao obavijest. To sam tada čuo i od pokojnog oca.

Ja sam Delfi detaljno opisao kuću u kojoj je rođen njezin otac koja je nažalost nekoliko godina prije srušena. Opisao sam joj svu rodbinu.<




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)