PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  25. 10. 2006   


Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce? (treći dio)

 

Ivo Lučić: Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce? (izvor: Stolačko Kulturno Proljeće, Godišnjak za povijest i kulturu, godište IV, godina 2006., Matica hrvatska Ogranak Stolac, stranica 7 do 31) TREĆI DIO



Stolački zbornik - 2.indd 16 22.5.2006 22:35:32 7

Ovakvu (dis)kvalifikaciju Herceg Bosne i Hrvata u BiH potpomogli su i lokalni političari koji su u svojoj nezrelosti koketirali s ustaštvom, dajući ustaška imena ulicama i nekim vojnim postrojbama. Osim političke nezrelosti, bilo je u tome i podilaženje dijelu javnosti onih koji su radni vijek proveli u strukturama komu­nističke vlasti. Bivši članovi komiteta i režimskih svećeničkih udruga nastojali su time “popraviti” svoju prošlost. Aktivnu hrvatsku politiku i nemirenje s divljanjem JNA neki su opet ocijenili politikom “podjele Bosne”. Tako je Ivan Zvonimir Čičak u sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna u siječnju 1992. izjavio kako je “podjela Bo­sne ustupak hercegovačkom lobiju” i dodao: “Želi se žrtvovati 700 tisuća Hrvata za račun 100 tisuća Hercegovaca.”45

2.2. Hrvatsko intelektualno i političko prizemlje

Nakon što je HDZ dobila izbore u Hrvatskoj, apsolutna većina Hrvata u BiH pri­stala je uz tu političku stranku, bolje reći pokret, koga je vodio dr. Franjo Tuđman. HDZ za BiH dobila je većinu glasova Hrvata iz te republike na izborima u studenom 1990. Zbog tereta prošlosti jedina alternativa Tuđmanu i HDZ-u u Hercegovini bila je Hrvatska stranka prava (HSP) i njezin predsjednik Dobroslav Paraga. Politički protivnici HDZ-a i Franje Tuđmana koristili su Hercegovinu i Hercegovce u borbi protiv Tuđmana i HDZ-a. U tome im je jedan dio Hercegovaca pomagao svojim apolitičnim, a ponekad i asocijalnim ponašanjem. Novinarka Aleksa Crnjaković napisala je u veljači 1992. u Vjesniku članak pod nazivom Fenomen Hercegovci. U sklopu toga članka obavila je i razgovor sa sociologom dr. Ivanom Lučevim, gdje je otvoreno pitanje “funkcioniranja dinarskih emotivaca”, ali i “hercegovačkog lobija”, koji naime osvaja Tuškanac poput Jakova Blaževića, ili Jure Bilića nekada. Na istoj stranici Sanja Kapetanović je nabrojila najutjecajnije “urbane” Hercegovce u Zagre­bu.46

Fama o Hercegovcima proširila se nakon neuspjelog puča Mesića i Manolića u HDZ-u. Čuvar jugoslavenskih tajni u Hrvatskoj, Josip Manolić, za sve loše u HDZ-u optužio je “hercegovački lobi”, “mafijaško-švercerske klanove u Herceg-Bosni”, “hrvatsku neprijateljsku emigraciju podrijetlom iz Hercegovine”, s kojom je cijelu svoju mladost ratovao. Za njih je Manolić govorio da su pripadnici ili sljedbeni­ci “snaga poraženih 1945. koje su hrvatski politički preporod doživjele kao svoju političku pobjedu. Te snage Hercegovce smatraju izabranim Hrvatima, a Herceg-Bosnu štitom Hrvatske”.47 Vidljiva je sva dubina ideoloških podjela i animoziteta kojeg su komunisti imali prema svojim idejnim i političkim protivnicima. Oni nisu nestali u novoj hrvatskoj političkoj konstelaciji, dapače, stari animoziteti još više su produbljeni. Herceg-Bosanci, odnosno Hercegovci, su u njihovim očima obrnutom logikom postali “nepoželjnim Hrvatima-ustašama, a Herceg-Bosna smetnjom Hr­vatskoj-nekom vrstom NDH”! S druge strane, dr. Franjo Tuđman tumačio je HDZ-ovu politiku u BiH kao jedinu moguću alternativu ekstremizmu.48

Pitanje i “problem” Hercegovaca u Republici Hrvatskoj aktualizira se neposredno prije svih izbora. Prisjećamo se onih iz 2000. god., što ih je dobio Stjepan Mesić, koristeći se i manipulirajući, između ostaloga, i mržnjom prema Hercegovcima, koja

Ivo Lučić, Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce

45 “Podjela Bosne ustupak je hercegovačkom lobiju”, u: Slobodna Bosna, 23. siječnja 1992., 7.

46




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)