PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  10. 1. 2006   


Hrvatski oltar mučeništva - Sudbina sela i župne crkve na Stjepan Križu

 

Prilog nam je, na hrvatskom i engleskom jeziku, poslao Marko Puljić - Vidić iz SAD-a. Tekst je napisao profesor don Ilija Drmić. Tekst govori o mučeništvu jedne župne crkve, jednog sela i njenih stanovnika. Čitajući taj tekst čovjek se neizbježno pita: je li to moguće? Je li riječ o Europi na kraju dvadesetog stoljeća? Da, istina je! I ne samo to. Mučenička sela su očišćena od Hrvata, do danas se tamo nitko nije vratio. Za mrtve se ne zna. Sela su pripojena agresoru na dar! A prije agresije, u njima je živjelo 99% Hrvata. Marku Puljiću - Vidiću hvala. Na slici: minirana župna crkva na Stjepan Križu. Pokrenite opciju više i budite pripravni za teške opise za koje smo vjerovali da su zauvijek nestali s europskog kontinenta. I cijelog svijeta.



Stjepan Krst: O Životu Pod Četničkom Okupacijom

Kad Susjedi Otvore Karte

Piše Ilija Drmić

Koliko su Hrvati u istočnoj Hercegovini vjerovali svojim susjedima govori i podadatak da su prave straže počeli držati tek dva mjeseca prije početka rata. Od oružja, ako se to može nazvati, imali su nekoliko PAP-ovki, a tri dana prije napada dobili su nekoliko minobacača i dvije granate. Nije miniran usjek Kaluđer za što je sve bilo pripremljeno.

Franjo Puljić-Vidić iz Gronjeg Brštanika proživio je četničku okupaciju i teror u istočnoj Hercegovini. U ovom zapisu prisjeća se života sa susjedima pravoslavcima prije rata, njihove "metamorfoze" tijekom rata, te napuštanje vjekovnih ognjišta na što su bili prisiljeni.

Živio sam na Gornjem Brštaniku sa svojom suprugom. Imam sedam sinova, od kojih su četvorica oženjena, i dvije udate kćeri. Sa svima sam živio u miru i dobrom slaganju. Pravoslavnih na Brštaniku nema, ali ih ima u pet kuća na Stjepan-Krstu. S njima ne samo da smo živili u miru nego smo jedni drugima išli na slave, svadbe a s Rajkom Ruparom sam 15 godina išao u lov. Jedan smo drugome pomagali, a da račune nikada nismo sviđali, toliko smo se dobro gledali. Rajko je bio oženjen katolkinkojm. Kad su prije tri godine počele poltitičke promjene, vidjelo se da bi moglo biti gužve, dali smo jedni drugima obećanjeda ćemo, ako bude trebalo, jedni drugi štititi. Ja Srbe od naših, a Rajko i Cvetko Rupar Car nas od svojih.

Koliko su Hrvati vjerovali svojim susjedima govori o podatak da su prave straže počeli držati tek dva mjeseca prije početka rata. Od oružja, ako se to može nazvati, imali su nekoliko PAP-ovki, a tri dana prije napada dobili su nekoliko minobacača i dvije granate. Na usjeku Kaluđer koji se nalazi oko tri kilometara sjeverno od Stjepan-Krsta, bilo je pripremljeno miniranje ceste, a eksploziv je uzet iz rudnika u Dabrici.

Govorili su nam ako bi hitno zatrebala veća pomoć da samo zovemo Stolac i neće biti problema. Naša obrana mi je više sličila na igru. Rekao sam momcima da minobacače bace u bus, jer od toga nema ništa. Ni prolaz na Kaluđeru nikada nije miniran. Ne znam zašto.

Kad je 10. travnja s Čobanova polja četnčika vojska pošla prema Stjepan-Krstu, iz Stoca unjesto obećane pomoći stigla zapovjed: "Povlačenje!" U oba Brštanika, Stjepan-Krstu i Dabrici nastala je panika. Jedan dio ljudi bježao je prema Mostaru.

Izgledala da se četnicinisu puno obazirali na to bježanje. Imali su tri tenka, nekoliko topova, minobacače i 50-tak auta. Bilo je puno tehnike a malo vojske. Išli su s velikim strahom, jer su računali da se iza svakoga smrijeka krije dobro obučen i naoružan ustaša. Na kapama su nosili petokrake i srpske zastave. Stacionirali su se na Crnugovcu i Donjem Brštaniku. Nitko ni u koga nije pucao.

Odmah po dolasku četnici su minirali cestu na Crnugovcu, tzv. Zenjninu serpentinu. Hrvati i Muslimani iz Dabrice i Ljubljenice pokušali su ići u Dubrave, ali zbog minirane ceste nisu uspjeli. Jedni su otišli prema Blagaju.

Na traktorskoj prikolici sam imao 21 čeljade. Preko Kamene do Vranjevića prolazio sam bez problema. Narod mi je molio da ih vozim za Blagaj, ali ja se nisam usudio. Na putu sam sreo učitelja Husu Kajana iz Vranjevića. On ih je autom prebacio do Blagaja. Pomogao im je da se smjeste i spase. Vratio sam se na Stjepan-Krstu i svratio kod Srbina Čede Ivkovića. Rekao mi je kako je Danilo Rupar, dok sam prolazio s narodom, govorio kako bi pucao na mene zato što bježim.


Izvor: Hrvatski List 25. Svibnja 1993 str. 15.

 

Stjepan Krst: Life Under Chetnik Occupation

When Neighbors Show Their Cards

By: Ilija Drmic

"How much Croatians in Eastern Herzegovina believed their neighbors tells the fact that the watches were kept two months before the start of the war. They had weapons if we could call them that, several PAPs, and three days before the attack they received several grenade launchers and TWO grenades. Not even the Kaludjer pass was mined for all of that which was prepared."

Franjo Puljic-Vidic from Gornji Brstanik survived the chetnik occupation and terror in Eastern Herzegovina. In this article he remembers life with his Orthodox neighbors before the war and their "metamorphosis" during the war, and the forced abandonment of their ancient homes.

I lived in Gornji Brstanik with my wife. I have seven sons, of which four are married and two married daughters. I lived in peace and good relations with everybody. In Gornji Brstanik there are no Orthodox [Christians], but there are five houses on Stjepan-Krst. We didn't just live in peace with them, we went to one another's weddings, celebrations, and I went hunting with Rajko Rupar for 15 years. We helped one another, and as for accounts we never agreed with them, because that's how well we viewed one another. Rajko was married to a Catholic. Three years ago, when the beginnings of political change happened, we could see that there could be problems, but we promised one another, that if necessary we would protect each other. I would protect the Serbs from ours [Croatians] and Rajko and Cvjetko Rupar Car from theirs [Serbs].

How much Croatians in Eastern Herzegovina believed their neighbors tells the fact that the watches were kept two months before the start of the war. They had weapons if we could call them that, several PAPs, and three days before the attack they received several grenade launchers and TWO grenades. The Kaludjer pass, which is three kilometers north of Stjepan-Krst, was ready to be mined, and the explosives were taken from the Dabrica mines.

They told us if we immediately needed more help that we call Stolac and there wouldn't be any problems. Our defenses reminded me more of a play. I told the boys that they put the grenade launchers on the bus because nothing would come of it. Not even the Kaludjer pass was min




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)