PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 

Datum objave:  3. 4. 2007   


Hrvatski oltar mučeništva; mučeništvo Mare Buconjić, Zore Vrljić i Ljubice Čuljak; posvećeno Velikom tjednu 2007. godine

 

(Pozor: tekst koji slijedi je istinit prikaz mučenja i smrti nevinih djevojaka. Tekst obiluje teškim scenama te sami odlučite o vremenu kada ćete pokrenuti opciju više i pročitati ga!) Izvor podataka: Humski zbornik V, Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, 2007. godina, (priredili: Ivica Puljić, Stanislav Vukorep i Đuro Bender), stranice 655, 668 i 670. Naša istraživanja. Rekonstrukcija događaja temeljena na iskazu Nikole Pandžića, rođenog 1934. godine, danom tijekom mjeseca ožujka 2007. godine. Djevojka Mara Buconjić (Nikole i Janje r. Bošković – Budaković) rodila se 1925. godine u Bojištima. 1945. godine partizani su je strijeljali na Grepku, te je bacili u jamu u Bišini. Imala je 20 godina (stranica 655 citiranog izvora). Zora Vrljić (Marijana i Šime r. Ćavar) rodila se 12. ožujka 1913. godine u Pridvorcima. 1945. godine partizani su je strijeljali na Grepku, te je bacili u jamu u Bišini. Imala je 32 godine (stranica 668 citiranog izvora). Zora je, po priči gospodina Nikole Pandžića, imala mladića po imenu Mirko Čuljak. Ljubica Čuljak (Martina i Kate r. Pandžić) rodila se 15. ožujka 1921. godine u Sopiljima. 1945. godine partizani su je strijeljali na Grepku, te je bacili u jamu u Bišini. Imala je 24 godine (stranica 670 citiranog izvora). Nikola Pandžić, rođen 1934. godine, sjeća se očeve priče o događaju. Rodbinski je vezan s Ljubicom Čuljak; ona je dijete od sestre a on od



brata.

Vojska se pred partizanima povlačila od Nevesinja prema Grepku. Za njima je išao zbjeg civila, koji su se također u strahu povlačili. Svatko je po nešto nosio sa sobom. U zbjegu su bile i tri djevojke: Mara, Zora i Ljubica. Prema priči svjedoka, u rukama su nosile na brzinu pripremljen zavežljaj. Posebno Zora koja je pripremila i nešto ruha, pomišljajući na skoru udaju.

Na Grepku je vojska u povlačenju zaustavljena. Počelo je masovno ubijanje od strane partizana. Svjedoci su doslovce pričali kako je bio leš do leša i konj do konja od Grepka do jame i Bišini. S ljudima su strijeljali i konje. Nisu ih imali kada razdvajati. S vojnicima strijeljali su i civile koji su pristizali bježeći od partizana. U jednoj grupi civila bile su i tri djevojke s zavežljajima. Bile su lijepe ko upis, ko slike. Samo blijede i prestrašene. Prepoznao ih je susjed koji je, prema kazivanju, domalo i sam poginuo negdje u Istri. Strijeljao ih je na licu mjesta.

Kako je sve bilo zakrčeno od leševa, partizani su naredili da se one bliže ubacuje u jamu. Poslije su naredili nekim Hrvatima i Muslimanima da ostale dovlače do jame i ubacuju. Nema točnog podatka tko je mrtve djevojke ubacio u jamu. Zna se da su prisiljeni taj posao obavljati: Mate Pandžić, otac kazivača ovog događaja,  njegov sin Mile, te Mile Pandžić, sin Matine rodice. Postoji i iskaz Mehe Fazlića, koji je vjerojatno bio prisiljen raditi isti posao, kako je vidio strijeljanu Zoru Vrljić, te uz nju djevojački zavežljaj i krunicu.  Oni nisu ubacili djevojke, netko je to prije njih učinio.

Tko god da je u jamu bacio mrtve djevojke, učinio je to na način da zapnu o neko raslinje i izbočen kamen, vjerojatno u nadi da će se poslije izvući i sahraniti. Vrlo vjerojatno kako je to učinio netko od partizana.

Martin Čuljak, tetak pripovjedača ovog zločina i otac mučenice Ljubice Čuljak, bio je ugledan stanovnik Nevesinja, prije i poslije rata. U Austrijskoj vojsci je zaslužio čin te je bio i pismen. On je otišao do partizanske vlasti u Nevesinju te ih molio za dozvolu izvaditi mrtve djevojke i sahraniti. Teškom mukom je isposlovao samo da se izvadi njegova kćer Ljubica Čuljak, te da se i sahrani. Ostale dvije djevojke se nisu smjele vaditi. Ono malo Hrvata u Nevesinju koji su preživjeli pokolj bili su shrvani tugom i strahom te više nisu smjeli inzistirati.

Martin Čuljak opremi neka kola i sanduk za svoju kćer. S njim je pošao i Mile Pandžić, brat pripovjedača te, čini se, još dva muškarca. Plan je bio svezati konopcem mladića Milu, te ga spustiti do djevojaka, kako bi izvukao Ljubicu. Bio je to neopisivo dramatičan događaj. Samo doći do jame i stratišta, bila je velika hrabrost, kamo li spustiti se u grotlo i izvaditi jednu od tri zakačene djevojke.

Kada su došli do jame odigrala se drama kakvoj nije ravne ni kada su iz pera velikih majstora. Vezali su Milu konopcem. Na svačijim očima je bio strah i tuga, ali u Martinovim i drama koja se duboko u njemu odigravala. Znao je opsovati „14 posta“. To je iznenada i izgovorio:

- Neću, neću, 14 ti posta. Neću! Što će mi reći Buconjići i Vrljići? Njihove sam ostavio a svoju izvukao! Neću, ne mogu to učiniti!

Plakao je od siline duhovne borbe koja se u njemu odvijala.

- Odvežite Milu. Neću i ne mogu to učiniti! Zajedno živjele, zajedno poginule, neka zajedno i počivaju!

Potjerao je kola nazad, plačući. Ostali su pošli za njim.

Kada su partizanske vlasti dočule za događaj, naredile su da se djevojke odguraju motkom u jamu. Potom su naredili da se gradsko smeće sipa u jamu, kako bi se trag zločinu zatro. I danas je tu gradsko smetlište!

Poslije toga vlasti su branile spominjati taj događaj.  Bojali su se vlastitog zločina. Ali nisu propustili kazniti svakoga tko se drznuo bilo što prigovoriti. Puno godina poslije toga zločina, Ljubičina mater je stupala žito u svog prijatelja Srbina. Tu su neki ljudi došli i vrijeđali joj umrlu kćer. Ona je samo promrmljala kako će doći i druga, pravednija vremena i za spomen na njenu mučenicu. Kažnjena je na licu mjesta da istuca (kako se govorilo) 5 m3 kamena za nasip ceste (Srbin u koga se ona zatekla se tome protivio i pokušao je jadnu ženu zaštititi).

Ljubičina majka je odmah poslana da „odradi“ kaznu. Povela je i troje malodobne djece da joj pomognu. Dovezli su joj kamen iz kamenoloma. Kamen je tucala na hrpu dugu 2 m, široku 1 m i visoku 0.5 m (na zemlju se prvo postavi šablona – sanduk pa se puni) . I takvih 5 hrpa kamena! Malodobna djeca su tovarila tucanik u torbe koje su objesili o rame te nosili da posipaju ceste. Tolikoj monstruoznosti nisu se mogli dosjetiti ni toliki drugi svjetski tirani!

Mi, na ovaj Sveti tjedan, palimo vječne svijeće zaboravljenim mučenicama: Zori Vrljić, Mari Buconić i Ljubici Čuljak. I svim drugim mučenicama diljem svijeta, ma gdje bile i ma kako se zvale, ma koje boje bile, ma koje vjere i nacije. Jer naš Gospodin nije nosio teški križ samo za neke, već za sve ljude ovoga svijeta!

Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina, 2007. godine

 

 




Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)