PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
13. 4. 2005

"RAGUŽI …" PREDSTAVLJENI I U DUBROVNIKU

Sudeći po posjećenosti sinošnje promocije knjige "Raguži, povijest i rodoslovlje", autora Stojana Raguža Gunjinovića, reklo bi se da Raguža ima više u Dubrovniku nego u Stocu, gdje je promocija bila prije petnaestak dana. Naime, dvorana bl. Alojzija Stepinca je bila ispunjena Ragužima i njihovim prijateljima do posljednjeg mjesta što je i dokaz da su naši ljudi zainteresirani za svoje porijeklo i povijest. O knjizi su uz autora govorili dr. Jure Burić, ravnatelj Radija Herceg Bosne dipl. iur. Željko Raguž, prof. dr. Božo Goluža, glavi urednik Crkve na Kamenu, dr. Nenad Vekarić, ravnatelj Instituta za povijest HAZU u Dubrovniku i msgr. dr. Želimir Puljić, biskup dubrovački. Svi predstavljači bili su jednoglasni u svojim hvalama autoru za ovu vrijednu, reklo bi se, enciklopediju o Ragužima, na čemu im se gosp. Stojan srdačno na kraju i zahvalio. Nakon samog predstavljanja nastavljeno je druženje uz čašicu i ugodne razgovore. Predstavljanje su organizirali Raguži u Dubrovniku u suradnji s HKD Napredak – Dubrovnik. Uz čestitke autoru želimo što više ovakvih promocija o što više naših rodova raseljenih na sve strane. (autor priloga: Marinko Marić dipl. ing.)
13. 4. 2005

Gradnja Osnovne škole u Trnovici (Dubrovnik, RH) (3)

1937. godine škola je dovršena. Fotografije su iz tog perioda. Učiteljica s djecom ispred škole. Škola je i danas dobro očuvana iako je preživjela nedavni teški rat. Zahvaljujemo se Mr. sc. Vlahi Akmadžiću na ovom vrijednom prilogu. Napomena: ovaj prilog ćemo uvrstiti u našu stalnu rubriku "Blago moga kamenjara".
13. 4. 2005

Gradnja Osnovne škole u Trnovici (Dubrovnik, RH) (2)

Gradnja Osnovne škole u Trnovici. Škola se zidala od velikih kamenih monolita, prethodno dobro pripremljenih te dizanih u vis nasipom. Svaku fazu je kontrolirao slijepi graditelj. Priča se da je znao ujutro prstima provjeriti bridove na kamenu, pa ako nisu bili oštri, blok vratiti na doradu. Na kamenim blokovima je dao isklesati lekcije iz hrvatske i svjetske povijesti, književnosti i znanosti.
13. 4. 2005

Gradnja Osnovne škole u Trnovici (Dubrovnik, RH) (1)

Mr. sc. Vlaho Akmadžić sa Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, poslao nam je gradnje Osnovne škole u Trnovici, Dubrovnik, Republika Hrvatska. Škola se gradila od 1933. do 1937. godine. Remek je djelo graditeljstva a odiše neobičnom toplinom narodnog učilišta. Školu je gradio slijepi graditelj, inače dobro poznati ing. Fran Sušilo. Sam je snosio i veliki dio troškova. Do škole se može doći iz Dubrovnika, Ravnog i Neumskog Graca.
12. 4. 2005

ČOVJEKOVO "KAMENO NEBO" NA ZEMLJI (časopis "Hercegovina", broj 19, 2005.godina)

Iz časopisa "Hercegovina" broj 19, 2005. godina, preuzeli smo tekst "Čovjekovo "Kameno nebo" na zemlji" autora Prof. dr. sc. Pere Marijanovića. U odnosu na izvorni tekst u časopisu "Hercegovina" ovaj tekst ne sadrži slike i nije lektoriran. Pokrenite opciju više.
12. 4. 2005

ŽUPNA SJEDIŠTA - ŠKOLSKA SREDIŠTA (Dr. sc. don Ivica Puljić)

Priredili smo tekst "ŽUPNA SJEDIŠTA - ŠKOLSKA SREDIŠTA" autora Dr. sc. don Ivice Puljića. Tekst je u našoj stalnoj tematskoj rubrici "Moja kamena knjiga" (pokrenite naš tematski izbornik "Moja kamena knjiga" i pročitajte tekst). Izvor: "Crkva na kamenu", broj 3(292), stranica 6.
12. 4. 2005

ŽUPNA SJEDIŠTA - ŠKOLSKA SREDIŠTA (Dr. sc. don Ivica Puljić)

Pokrenite opciju više i pročitajte tekst o povijesti našeg školstva autora dr. sc. don Ivice Puljića. Izvor: "Crkva na kamenu", broj 3(292), stranica 6.
12. 4. 2005

Moja Tanzanija

Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima! (Autor fotografije: don Vinko Puljić)
12. 4. 2005

1268 posjetitelja naše stranice prošli tjedan

Našu stranicu je, prošlog tjedna, posjetilo 1268 osoba, i to manje iz BiH a više iz svijeta (trenutačnoi odnos je: 47.7 % domaći i 52.3 % svijet, s tendencijom stalnog povećanja broja posjetitelja iz svijeta).
11. 4. 2005

Nostalgija (spasimo sjećanje na naše staro selo)

U našoj stalnoj rubrici "Duhom protiv tiranije" priredili smo istinitu priču pod nazivom Nostalgija. Radnja se dogodila u Americi, poslije Prvog svjetskog rata, kada su naši mladići tamo odlazili na rad. Pokrenite tematski izbornik "Duhom protiv tiranije" i pročitajte priču.
11. 4. 2005

Nostalgija

Poslije Prvog svjetskog rata naši ljudi odlaze na rad u Ameriku, ali masovnije to čine između 1920 i 1930 godine. Kada se taj proces danas promatra, gotovo je sigurno da je bio potican i organiziran izvana, zapravo iz same Amerike. Sigurno tržište radne snage u Americi tražilo je čovjeka kao robu koja se tom tržištu nudila. Ta se činjenica pretvarala u unosan biznis koji je, iz dana u dan, cvjetao. Trebalo je doći u Europu i nakupiti zdravih i mladih muškaraca pa ih odvesti u Ameriku i zaposliti. Mnogi od njih su cijeli radni vijek radili za takve a drugi su im otplaćivali dug. Što je značilo za našega mladića otići u Ameriku, danima ploviti oceanom te se zaposliti u rudnik, teško je danas razumjeti, pogotovo što je bio nepismen, za engleski jezik nikada nije čuo a nikada ili je vrlo malo odlazio od kuće. Sve je za njega bilo stresno, teško razumljivo a nostalgija ga je svakim danom sve nesnosnije mučila. Među njima se našao i Luka, mladić od oko 20 godina iz jednog našega sela. Sve do polaska na za njega neshvatljiv put u Ameriku, čuvao je ovce a samo nedjeljom odlazio u crkvu, od sela udaljenu oko četiri kilometra. Uveli su ga u parobrod, bolest ga mučila u njemu, iskrcali ga u Americi, čuvali u nekoj karanteni te, na koncu, zaposlili u rudnik s grupom domaćih mladića, koje ranije nije ni poznavao. Radilo se duboko pod zemljom u dvije smjene po 12 sati. Poslije posla živjeli su u nekoj baraci i jeli oskudnu hranu. Jedan obrok su dobivali u rudniku. Luku je mučila nostalgija i to svaki dan sve više. Odlazio je na posao prije drugih i tu je kupovao ljuto piće i malo popio. Prema njihovom pričanju, u krugu rudniku je bila ko neka kuća od cakla, vrlo mala ali ipak kuća. Unutra je radila neka žena, točila je piće i prala čaše. Vrlo je zanimljivo bilo svjetlo u toj kući. Zvalo se lektrika. Kada je bio mrak, žena bi zavrnula neku ko lampu, zove se žarulja, i cijela kućica bi se osvijetlila. Suprotno, kada svjetlo nije trebalo, žarulja se odvrne na suprotnu stranu i svjetla nestane. Ta novotarija bila je prva koja je oduševila naše mladiće. Biće to i prvo što će kupiti i ponijeti kući, kada se budu vraćali. Toga jutra Luka je došao vrlo rano, da trzne koju ljutu. Zapravo, noćas uopće nije spavao. Cijelu noć patio je od nostalgije pa je za to došao ranije, dok je prethodna smjena još radila. Toga jutra u svojim mislima tjerao je ovce i vabio ćuku. A stvarno je trzao ljutu u Americi i potom se malo zatresao te pružao praznu čašu šankerici. Ona je točila novu, čekala da plati, pa mu je vraćala. U tom nailazi Lukina smjena. S njima je i Ivan, mladić s naših krajeva. Zove Luku da krenu na prozivku. Luka se trznuo pa će gotovo ljutito: - Odma ću bolan, samo da popijem jednu ljutu. Prozivka je prošla, smjena ušla u čekaonicu, iz utrobe zemlje lupa lift, zatim staje, otvaraju se vrata i ulazi prva grupa. Zatim se spušta za jedan kat, da uđe druga grupa. Zatvaraju se vrata, lift se zaljulja i odlazi stotinama metara pod zemlju. Luka i dalje nepomičan, trza ljute. Opet se čuje lift. Vraća se s noćnom smjenom. Oni bučno odlaze. Luka ostaje. Dan sporo prolazi. Opet dolazi noć. Žena okreće žarulju i svjetlo plane. Luka i dalje nepomičan, trza ljute. On je samo tijelom u Americi, dušom vraća ovce kući. Miluje svoga psa. Toplo mu je pri duši. Dolazi noćna smjena i odlazi liftom u utrobu zemlje. Vraća se dnevna, Lukina smjena. Ivan prima plaću pa umoran ide u baraku. Pred kioskom zatiče gotovo ukočenog Luku, trza ljute. Veli mu: - Luka, hajdemo. Luka je sada definitivno ljut: - Što si navalio bolan, eto me, samo jednu ljutu da trznem! Tri mjeseca poslije, komorati su mu kupili kartu za parobrod i vratili ga kući.
11. 4. 2005

Naš amaterski film o nekropoli stećaka Radimlja

U našoj video galeriji pogledajte amaterski film o nekropoli stećaka Radimlja.
11. 4. 2005

Dobili smo podatke o starom mostu na rijeci Mlade

Vladimir Pavičić nam je poslao podatke o starom mostu na rijeci Mlade čiju smo sliku objavili. Uz zahvalu na podacima, pismo donosimo u cjelosti: "Najprije vas želim pozdraviti i čestitati na vrijednim pothvatima Zaklade kojoj ste na čelu, posebice na ovim uspješno kreiranim i ažurno uređivanim stranicama. Drugo što bih htio jest dati vam obavijest o mostu na rijeci Mlade. Naime, taj most više ne postoji, već je na njegovom mjestu ili možda u njegovoj blizini za vrijeme Austrije izgrađen novi most, koji je i danas u uporabi. Taj se most zove «Crvengrski», navodno po tome jer se još do toga vremena dotle prostiralo selo Crveni Grm, u sklopu kojega su bila današnja sela Teskera i Lisice. Iako se ta dva sela kao posebnost spominju davno prije toga, čini se da su tek za 1. Jugoslavije postali potpuno samostalni, na način da od tada nemaju zajedničkog glavara, već svaki svoga. Rekoh da se već znatno prije toga oba ta sela spominju neovisno o svojoj «matici» C. Grmu (primjerice u matičnim knjigama i biskupskim izvještajima), a i sama je Austrija prigodom premjera i izradbe zemljišnih knjiga (petnaestak godina prije izgradnje mosta) iskazala oba ta sela posebno. No, da se vratimo mostu i njegovu smještaju. Dakle, u potpisu fotografije jasno je naznačeno da se on nalazi u mjestu Šiljezi. To mjesto kao selo ne postoji, ali postoji zaselak sela Vašarovića zvan Lošče koji se nalazi u neposredno blizini «Crvengrskog» mosta. Taj zaselak se nalazi na samom rubu sela Vašarovića uz među sela Lisica (nekadašnjeg sastavnog dijela sela Crveni Grm) i u njemu su dominantno nastanjeni žitelji prezimena Šiljeg. Uz njih tu još prebiva par kućanstava Kraljevića, Alerića, Marinovića, Dodiga, te možda još koji novopridošlica. Zanimljivo je da selo Vašarovići u crkvenom ustroju pripada u cijelosti župi Veljaci, a samo zaselak Lošče pripada župi Humac (koja je i sama proistekla iz te župe). Župi Humac pripadaju i susjedne Lisice, pa su u tom pogledu jedna zajednica. Na ovom primjeru je vidljivo nepodudaranje granica crkvenih i svjetovnih upravnih jedinica. Već spomenuti Kraljevići su upravo rod koji živi na razmeđu sela Lisice i Vašarovići. Neposredno u prostoru i krvno vezani, jedni pripadaju prvom a jedni drugom selu. Taj prostor je do u nazad 200 godina bio potpuno ne naseljen, da bi tada najprije došli Jeličići s prostora vrgorskog Jezera (stare župe Podjezerje, a tu prije 300 g. iz Broćna), te u novom naselju vremenom promijeniše prezime u Kraljeviće (ispočetka se to novo njihovo naselje zove C. Grm, poslije Lisice, a kasnijim upravnim podjelama i seoskim razgraničenjima jedni ostadoše u Lisicama, a jedni u Vašarovićima. Valja još istaknuti da su istovremeno s ovim Jeličićima došli i drugi Jeličići, koji se danas također prezivaju Kraljević, a nastanjeni su u drugom dijelu Lisica i u današnjem C. Grmu. Valja još istaći da ovi Kraljevići nemaju nikakve veze s Kraljevićima u Grabu, niti onima u selima okolo Š. Briga. Upravo su od ovih Kraljevića s lisičko-vašarovske međe jedni odselili prije oko 100 g. u Studence i danas prebivaju na putu koji vodi prema vodopadu Kravice, u zaseoku Trseljevina). Iza njih su, kojih 30-ak godina kasnije, došli Šiljezi, starinom Franići iz Vine kod Vrgorca. Najprije u Vitinu, a nakon nekog vremenu beg ih premjesti u Lošče (današnji zaselak Vašarovića). Do kraja 19. st. tu su im još pridošli Marinovići, Alerići i Dodizi. Zanimljivo je da se tu rijeka ne zove Mlade, već Trebižat ili «Novi prokop» ili jednostavno «Prokop». Tek od sljedećeg mosta uzvodno (od Otunja) koji povezuje Grabovnik i Vašaroviće, više je u uporabi naziv Mlade, a od sljedećeg mosta nizvodno (koji nema određenog imena i koji se pogrešno naziva Bagin most – taj je stotinjak metara dalje na istoj cesti, kod restorana Bago, i to ne na toj rijeci već na jednom kanalu koji se od nje odvaja u Lisicama i preko Teskere ide za Hardomilje) više se rabi ime Trebižat. Tako sve do ušća. Da bi došli na naš most (Crvengrski, u «mjestu Šiljezi», potrebno je cestom iz Ljubuškog poći prema Pločama i Vrgorcu, preći ova dva maloprije spomenuta mosta i kad se dođe do raskrižja sa semaforima okrenuti desno prema Lisicama. Nakon otprilike 3 km dolazi se da kraja Lisica i onda se od toga glavnog puta opet odvaja desno, kroz Šiljege (Lošče), tristotinjak metara, put do mosta. Taj most u biti povezuje sela smještena u kraškom predjelu s lijeve strane rijeke, s poljem Berišem na desnoj obali. Uostalom, zašto ne biste bili moji gosti, pa da vam sve to pokažem «u živo»? Srdačan pozdrav!" Vladimir Pavičić
8. 4. 2005

OBAVIJEST NAŠIM POSJETITELJIMA

Već danima gotovo ne uspijevamo ništa uraditi na našoj stranici. Iako redovito i uredno plaćamo naše obveze, u uvjetima u kojima ovih dana radimo stranicu gotovo ne možemo ni otvoriti a kamoli nešto novo na nju postaviti. Intenzivno tražimo neko rješenje. Molimo za strpljenje a možda i za neki koristan prijedlog.
8. 4. 2005

Blago moga kamenjara - zdenac Bistrina (općina Široki Brijeg)

Ivan Dugandžić iz Širokog Brijega, autor knjige "Rasno - Dužice, župa Rasno" koju smo nedavno predstavili u našoj rubrici Knjige, časopisi, radovi, za Zakladu je pripremio vrlo vrijedan prikaz starih čatrnja, lokvi i zdenaca. Danas donosimo prvi prilog. "Iznad Rašanjske pećine prema Brkića kućama nalazi se stari zdenac, zvani Bistirna. Nitko ne pamti kad je zdenac građen. Dubina mu je 5,5 m. a promjer 1,6 metara.48 Zidan je neobrađenim kamenom. Vjerojatno je građen u srednjem vijeku. U blizini je staro naselje. Izvor ne presušuje i za vrijeme većih ljetnih suša. U stara vremena bio je to zajednički zdenac (bunar) svih Brkića. U puku je ostala predaja o “kamenoj kozi” koja se nalazila pokraj Bistirne. Nju je prema predaji na konju “otrao” neki Dalmatinac." (autor teksta i slike: Ivan Dugandžić)
8. 4. 2005

Odlazak - Stanko Krnić

Jutros kada se, više nego ikada, govori riječ Odlazak, misleći na konačni Uspon velikog Pape i velikog Čovjeka skijama prema nebu, odabrali smo pjesmu mladog, talentiranog pjesnika Stanka Krnića, rođenog u selu Hodovo, općina Stolac (živi u Dubrovniku) naslova "Odlazak" koja svjedoči jedan drugi odlazak: gorčinu odlaska s očeva doma i grkoću ostanka u neizvjesnosti našega sela. Na mističan način ova dva pojma jutros su se stopila u jedan. Naš vječni Otac danas dočekuje svoga sina Ivana Pavla II u nebu; naš zemaljski otac, nakrivljene kape, tužno gleda leđa svoga sina koji zauvijek napušta dom i zemlju. Pokrenite opciju više i pročitajte pjesmu.
7. 4. 2005

Svijeće za Papu

Danas, kada se zemlja pretvorila u nebo svijeća, i mi palimo jednu za sve nas ma gdje bili. Mr. sc. Vlaho Akmadžić sa Sveučilišta u Mostaru, poslao nam je komadićak toga neba ispred crkve Sv. Vlahe u Dubrovniku.
7. 4. 2005

Korijeni, zbirka pjesama Stanka Krnjića

Zbirka pjesama "KORIJENI" mladog pjesnika Stanka Krnjića. Dubrovnik, rujna 2001. godine. CIP - Katalogizacija u publikaciji Dubrovačke knjižnice Dubrovnik. UDK 821.163.42-1. 102 stranice. Vlastita naklada. Posveta: "mojim prijateljima! ... oni će se već sami prepoznati...". Uvod napisala: Stankova učiteljica ("rasu se niska al osta biserje...)
7. 4. 2005

Vijest koja uvijek raduje

Položen kamen temeljac za novu crkvu Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju.
7. 4. 2005

Posjetili smo Dubrovnik

Na godišnjicu velikog dubrovačkog potresa iz 1667. godine (6. 4. 1667. godine) posjetili smo Dubrovnik, u organizaciji Marinka Marića dipl. ing. kome se najiskrenije zahvaljujemo. Iako u velikoj stisci s vremenom i pripremama za odlazak u Rim na pokop papi Ivanu Pavlu II, primio nas je i dubrovački biskup Dr. Želimir Puljić. Biskup je posjetio našu stranicu i dao punu podršku našim nastojanjima. Na podršci i pomoći Zakladi biskupu se najiskrenije zahvaljujemo. Susreli smo se i razgovarali i s drugim dubrovačkim uglednicima: Ivicom Martića dipl. iur., dr. Stjepom Ragužem, Milanom Perićem, profesorom, Nikolom Bogoje dipl. oec., Mirkom Begušićem dipl. oec i Grgom Pavlovićem, poduzetnikom. Svima se, također, zahvaljujemo na iskrenim razgovorima i razumijevanju. Na slici: ispred Orlandova stupa.
PrvaPrethodna 65  66  67  68  69  70  71  72  73  74  75  76  77  78  79  80 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)