PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
6. 5. 2005

"HERCEGOVINA" broj 19.

Iz tiska izišla "HERCEGOVINA" broj 19, godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe. Godišnjak ima 343 stranice i sadrži 25 priloga.
6. 5. 2005

"Gabela na Neretvi" autora Anđelka Zelenike

"Gabela na Neretvi", životno djelo Mr. sc. Anđelka Zelenike.
6. 5. 2005

Moja draga Tanzanija

... zašto ste, boni, takvi? (autor fotografije: don Vinko Puljić)
6. 5. 2005

Prema nepisanom propisu ... (2)

Prema nepisanom propisu, kraj ove čatrnje (cisterne), kraj koje je dub, u kome je rupa, u kojoj je limenka ili kanta za putnika namjernika, stoljećima je stajala kamenica, vrhunsko djelo klesara. Sada je nema. Oni što su otišli potovarili je i odnijeli sa sobom. Znano je kako Hrvati sjevernije od očeve kuće bacaju smeće a južnije grade novu kuću. Tako stoljećima odlaze u Europu. Rijetki u selu se tuže: "Dolaze čak iz Dalmacije s kamionim pa kupe po kućama i odgone. Kupe kamenice. Ruše i kuće i odgone kamen." Hrvati odlaze... Jedan stari preostali stanovnik sela se dosjetio pa dovuko kadu umjesto kamenice. U kući i tako ničem ne služi...
6. 5. 2005

Prema nepisanom propisu... (1)

Prema nepisanom propisu u ovu rupu na dubu stavlja se ili limenka, ili kanta ili čobanska torba... jerbo je čatrnja blizu i putniku namjerniku valja se vodom okrijepiti. Kako je došlo novo vrijeme, netko je u rupu stavio plastičnu kantu. Neka se zna da i selo prati promjene. (selo Podkula, Gornje Hrasno)
5. 5. 2005

30-et tisućiti posjetitelj nam je jutros došao iz Australije

Jutros, oko 10 sat po lokalnom vremenu, došao nam je 30-et tisućiti posjetitelj s mreže Ernst & Young, Australia.
5. 5. 2005

Spasimo sjećanje na naše staro selo – Gdje su korijeni suvremene ekološke znanosti?

Događaj koji želim prepričati po sjećanju ispričao mi je jedan tada još postariji gospodin, Srbin iz sela Poplat, općina Stolac, kome sam ime zaboravio. Pričao je to u velikom društvu pa vjerojatno ime ni tada nisam znao, ali sam priču zabilježio. Po zanimanju je bio inženjer a rodio se oko 1925. godine. Pred Drugi svjetski rat bio je dječarac, ni dijete ni mladić. Početkom sedmog mjeseca godine oko 1939., tako mi je ostalo u pameti, igrao se sa skupinom djece. To je ono vrijeme kada čovjek, zbog ljetne jare, instinktivno traži vodu, a ako je nema udara kuda bilo, kao zamjensko zanimanje. Njima, živahnim dječacima dobro je došla luda baba Joka, također starija Srpkinja iz istog sela. Bila je potpuno drugačija od drugih i nekako svoja, a to znači luda. Nitko nije dvojio, baba Joka je luda, pa je služila za zabavu djeci. Gađali su je kamenjčićima (kućni odgoj je branio koristiti veće kamenje) a baba Joka je vriskala i bježala. Zabava kao stvorena za djecu. U to vrijeme, nedjeljom, seljani obilaze njive, posebno bašče, i provjeravaju nije li čiji usjev, ne daj Bože, bolji od njegovog. A djeca trče za ludom babom Jokom. Kada iznenada, od pravca Mostara, zametno se aeroplan. Isprva samo se čuje, pa je sve veći i veći i tako nestane. Ne kaže se džabe u narodu: on je ko vijatika. Znači: čas ga ima čas nema. Vijon leti prema Popovu Polju a narod gleda čudo u zraku. U to vrijeme i auto je bilo rijetko vidjeti a kamoli vion. Samo se baba Joka uznemirila. Kupi kamen i baca ga na aeroplan i viče iz svega glasa: -Majku vam vašu gospodsku. Kud si pošo? Malo ti što si doli sve zaprljo onim tomobilima, već i u zraku prdiš, da prostiš, i dimiš ko vrag vražiji. To će kiša sprati na moje kavade pa ti Joko jedi. Vrati se đavle kud si pošo. Svi se smiju, djeca od smijeha gotovo plaču. Svima je sada jasno da je baba Joka luda da luđa ne može biti. Uskoro dolazi nesretni rat, nosi broj 2, mete sve što je barem i ličilo na dobro. Poslije rata naš je pripovjedač u Beogradu. Studira. To su vremena koja mladu dušu čas uzdižu u visinu čas bacaju u najcrnju u dubinu. Na fakultetu oglas: čuveni profesor će držati predavanje: «Začeci ekološke misli u nas». Profesor govori vatreno o novoj grani znanosti, ekologiji. Naročito naglašava da čovjek nepažnjom ugrožava okoliš. Broj automobila stalno raste ali značajno opterećenje okoliš trpi i iz zraka gdje promet također raste a ispušne plinove kiša splače na usjeve i šume. Sve je veća misija tvorničkih plinova i sumpora. Javlja se fenomen kiselih kiša te efekt staklenika itd. itd. Ovdje je priči kraj a ja bi samo dodao onaj poznati vic: - Doktore znate li zašto smo mi u ovoj ludnici ludi? Zato što smo u manjini!
4. 5. 2005

Ljubav ili tajne naših grobalja (da se ne zaboravi)

Priča koju čuva ovaj kameni križ u groblju sela Češljari mogla bi inspirirati i najprobirljivijeg pjesnika ili pisca. Grob pripada djevojci koja je živjela u obitelji s braćom i roditeljima. Kako se to kod nas kaže bila je jedinica, dakle imala je braću ali ne i sestru. Braća su zato još više voljela sestru. Jednog jesenjeg dana otišla je u ogradu donijeti drva, brstina za potpalu vatre. Uprtila je breme te uskom stazom, usječenom u kamenu, krenula kući. Pokliznula se te pala na stijenu udarivši čelom i grudima od stijenu. Tu su je braća i pronašla. Seka je, veli pripovjedač, ležala mrtva zagrlivši kamen, poput svoga dragoga koga još, zbog mladosti, nije ni upoznala. Smrt je bila za braću bolna, prebolna, ali zbog okolnosti kako su sestru pronašli još i teža. Svoju ljubav pretočili su u ovaj kameni križ.
3. 5. 2005

Fenomeni kužnih grobova - Misa na Jurinu grobu (autor: Ivan Dugandžić)

Rasno, Široki Brijeg U Hercegovini, u ogradama, izvan naselja i kraj puteljka, nalaze se i mnogi „kužni grobovi“. Narod je prije dolazio na te grobove kao na zavjetno mjesto. Budući da se grobove hodočastilo, osobe koje su na tim mjestima pokopane bile su ćudoredno čiste i grijehom neokaljane. Grobovi postahu zavjetni, jer su mnogi zavjetovanici i uslišnici bili uslišani u njihovim molitvama i potrebama, u znak zahvalnosti, dolazili, obnavljali bezimene križeve, palili svijeće i kamenim pločama označavali uspomene na pokopane u tim grobovima. Posljednji, najupečatljiviji primjer takve zahvalnosti je Jurin greb, koji je obnovljen u Rasnu 2003. godine. Obnovili su ga mještani zaselka Brkića, gdje se grob i nalazi. Ove godine, kao i dvije prošle, na sv. Jurja (zaštitnika od kuge, pastira, vojnika, vitezova, pogiblji u ratu), župnik fra Ivan Kvesić slavio je sv. misu za sve one čija se groblja nalaze izvan živih grobalja u župi Rasno. (Ovaj prilog će se uvrstiti u rubriku: "Hrvatski oltar mučeništva". Željeli bi dobiti sliku i tekst poznatog kužnog groba u selu Lepenice općina Kiseljak.)
3. 5. 2005

Svibanj - mjesec Majke

Svim našim dragim posjetiteljicama, ma gdje bile, a posebno onima u bijelom svijetu s čežnjom za očevim domom, povodom mjeseca Majke, priredili smo skroman ali iskren poklon, ono najvrijednije s krša u proljeće. Pokrenite opciju više.
2. 5. 2005

Istraživali smo na speleološkoj stazi Rotimlja - Hodovo - Istup - (Radimlja)

Istraživali smo nekropolu stećaka ispod Matića kuća u Rotimlji. Našli smo ih zajedno: Kameni križ, Šipak i Bura. Prema kazivanju mještana, nitko ne zna kada su se združili, ali su sigurni da su uvijek zajedno.
2. 5. 2005

Istraživali smo na speleološkoj stazi Hrasno - Gornje Hrasno

U selu Podkula posjedili smo s Vidojem (Vidika) Ragužem (Čolić) i popričali. Za čas oživljena su vremena planištara, ovaca, sira i masla, odlazaka u Popovo Polje da se kopa, kosi... Riječju, teška i preteška vremena, ali i herojska vremena kada se preživljavalo i odgajala brojna zdrava i bistra djeca, koja su se rasula po svijetu. Ostali su samo stari i nemoćni. Često, vrlo često pogleduju na kamene putove koji vodi do asfaltirane ceste i dalje u svijet. Hoće li danas njihova djeca navratiti? Vidoje nam je pokazao spilju Dvogrlu, biser u speleološkom đerdanu Hrasna i Gornjeg Hrasna. Pripremamo prikaz Dvogrle. Na slici desno: Vidika Raguž, Čolić, rođen 1932. godine.
2. 5. 2005

Više od 4000 posjetitelja naše stranice proteklog mjeseca

Prošlog mjeseca, travnja 2005. godine, našu stranicu je posjetilo više od 4000 posjetitelja, i to više iz inozemstva već iz BiH. Mjesec travanj 2005. je i apsolutni rekorder u broju posjeta do sada.
29. 4. 2005

Našim malim posjetiteljima - strašno, da strašnije ne može biti!

Kraj ovog radnog tjedna pripada našim najmanjima. Priredili smo im prilog strašan, da strašniji ne može biti. Skupite hrabrost i kliknite na više!
28. 4. 2005

Nije Bijelkina uvijek bila zadnja

Rijetku priču o Bijelki Kudrića, u kojoj je tuđa bila zadnja, donijeli smo u našoj stalnoj rubrici "Duhom protiv tiranije". Pokrenite opciju "Duhom protiv tiranije" našeg tematskog izbornika.
28. 4. 2005

Naš komentar: VELIKU TAJNU ČUVA NAM MEĐUGORSKI KRIŽ

Vrhovima naših Humova posijani su križevi, ali rijetko mislimo o njihovom izvornom značenju. Ovaj prilog nas želi na to potaći. Priča se kako je tu nekada rekao misu ovaj ili onaj, molio za kišu, molio protiv grada, kuge i rata. Molio za mir. Međutim, križevi naših Humova, pa tako i onaj Međugorski, krije i mnogo dublju tajnu. Istina je da on mami naš pogled preko sebe u Nebo, on je veza nas i naše vječne Domovine. Ali Međugorski križ, kao i toliki drugi, vraća pogled s neba na zemlju, upravo onom molitvom za kišu, protiv grada, kuge i rata. On je, dakle, dvosmjerna veza: veza neba i zemlje i zemlje i neba. I baš tu počiva njegova tajna. Vraćajući pogled s neba na zemlju on čuva tajnu postojanja nas na svom, na tlu pogaženom povijesti, ali tlu koga naš čovjek nikada nije prestao voljeti. Ta ljubav veže Međugorski križ sa sjećanjem našeg običnog, malog čovjeka na njegovu daleku povijest. Nije on, mali i obični čovjek, svoju povijest zaboravio. Zaludu što je, primjerice, većina zagrebačkih intelektualaca, koji su mu, među prvima, tu povijest trebali čuvati, svoj politički i ini interes vezala za prvu birtiju na istoku i zadnju mesaru na zapadu grada. Dalje od toga su sve sami «prokleti balkanci». Splitski intelektualci imali su tu nezgodu da su ih okruživali «prokleti Vlaji» a dubrovčane priprosto, bezvrijedno zaleđe. Prepustili su povijest onima koji su je željeli imati i tamo gdje nikada nisu ni bili, pravdajući se takozvanom znanstvenom istinom i stalnim nedostatkom činjenica. Mali čovjek svoju povijest nije htio prepustiti niti zaboraviti. On je uvijek imao dovoljno činjenica i prenosio ih s djeda na unuka. Njegov Međugorski križ, kao i mnogi drugi na našim Humovima, čuva sjećanje na njegovu ponosnu, kamenu Domovinu, na civilizaciju Huma i sve njegove ljubavi poslije njega. Kažemo samo ljubavi, jer su Domovinu komadali i prekrajali hirovi povijesti. Penjući se na svoj Međugorski križ, čovjek upire pogled svome Bogu, kome jedino potpuno vjeruje, ali i vraća ga na voljenu Domovinu, jer ju je samo odatle mogao vidjeti i osjetiti duboko u srcu. Zato je pohod križu pohod Bogu i Domovini. Tako je bilo oduvijek. I nikada Domovinu nije prestajao gledati, pa ni onda kada su mnogi vjerovali da je više nema, kao ni danas kada mnogi kažu: baš me briga. On umorno ali ponosno stoljećima korača Križu i Nebu i puni srce brdima, rijekama, Humovima, Nuglima, Kongorama , Prisojima i Osojima… Sve tamo na jug gdje se sluti more. To je ono što mi na ovoj stranici zovemo «Blago moga kamenjara». Stoji pored Međugorskog križa i gleda. Gleda i sluti tajne u njenim tlima. One, tajne, daju mu život do novog penjanja. (Pero Marijanović)
27. 4. 2005

Nije Bijelkina uvijek bila zadnja

Postojali su i oni drugi slučajevi. Istina rijetki, ali su postojali, pa je red da se i o njima nešto kaže. Što se duha tiče, ali i zdravog smijeha za zaboraviti brige, ove priče su jednake onim drugim, kada je Bijelkina bila zadnja. Zar je najvažnije čija je bila zadnja? Bijelkin duh se jednako upirao dotaći onu nevidljivu, ali važnu točku koja je ispred i iznad običnih ljudi i kada je gubio i kada je dobivao. Zapravo, na svoj način kreirao je oba slučaja, što se tiče ishoda po njega. Ovaj se dogodio u proljeće kada se sve pokreće iz mrtve točke i ubrzava do krajnjih granica ljudske izdržljivosti. Osim što događaji ubrzavaju oni, promatrani s razine sela, postaju i neočekivani a često i teško shvatljivi. U tu kategoriju, međutim, ne spadaju dolasci nepoznatih ljudi u selo. Selo je uvijek znalo kada netko dolazi i zašto dolazi, a ako se i dogodi da ga netko iznenadi, vijest o dolasku se pronese na kraj sela prije već neznanac uspije preći taj put. Tog nedjeljnog jutra se znalo da u selo dolaze žene iz Dalmacije koje traže i otkupljuju svinjsku dlaku za proizvodnju četki. Za to je i Bijelko na vrijeme počeo s pripremama svoje točke. Samo je, kao i svaki drugi čoek od krvi i mesa, zaboravio da i trgovkinje znaju sve o selu, a posebno o njemu, čuvenom Bijelki Kudrića. Kao prave profesionalke, i one su pripremale svoju točku. Što no veli besjeda, svatko ima svoga konja za trku. Eto, to je Bijelko zaboravio. Rano ujutro je obrijao, bolje reći posjekao svoju oštru bradu koju je, kao i mnogi drugi u selu, zapustio zbog prečih poslova. Kada je to dovršio, dlaku je uredno složio i čekao kupce. Evo ih idu. Valjen Isus. Uvijek valjeno Ime njegovo. - Imaš li, domaćine, dlake od krmeta za prodati? - Imam, bona, kako nemam! -Ajde da trgujemo! -Ajde. Nek, vala, sve bude po Božjem pa kud puklo da puklo. - Neka je slavno Ime njegovo, odgovoriše žene. Bijelko pokazuje robu. I čeka. Kada ljudski duh vodi akciju, svaki je posao odgovoran i naporan. Bijelko čeka. Žene proučavaju robu, pa jedna gotovo vikne: - Lipi moj, nije ovo dlaka od krmeta već od ćuke! (ćuko = pas). Ništa se posebnog dalje nije dogodilo, osim što je glas o ovom nekoliko puta, brzinom malo većom od zvuka, prešao s kraja na kraj sela, odbio se o Ćurilo i rasprostro po svim selima stolačke općine. I dalje.
27. 4. 2005

Moja Tanzanija

Crno i bijelo. (autor fotografije: don Vinko Puljić)
27. 4. 2005

Blago sela Češljari - Burilo za vodu

Odavno smo o burilu željeli pisati. Ali znano nam je kako to nama običnim ljudima nije dopušteno. Tek pjesnici i književnici to smiju. Burilo je presložen i svet predmet seoskog života u vječnoj borbi za preživljavanje, da bi o njemu svatko mogao pisati. Mi zato samo izlažemo njegovu sliku, s dubokim poštovanjem naravno. Vi, poštovani posjetitelju, sami zamislite brižnu majčinu ruku na burilu kako ga nakreće da napoji žedno čedo. Ono isto koje danas negdje u svijetu živi uspješnim životom. I čita ove skromne retke. I sjeća se svoga sela, svoje majke i svoga burila. Burilo je četvrti prilog naše stalne rubrike "Blago moga kamenjara".
27. 4. 2005

Blago sela Češljari - Kamenice zadnje umiru

Kada selo umre, ili kada ga ljudi napuste, kao da kamenice ožive, u želji da selo spase ili barem sjećanje na njega. Kao da postaju žive, da se kreću selom, da zamjenjuju ljude... Nekada su imale zadaću pojiti ljude vodom i vinom, prati im ruke, pojiti kokoške i piliće ali i dati vodu onim najmanjima, djeci, da koji put prsnu starije ili one jednake sebi. Kada selo umre duša mu se preseli u kamenice. Kamenice zadnje umiru. U našoj stalnoj rubrici "Blago moga kamenjara" priredili smo tri prikaza kamenica u selu Češljari. Pokrenite opciju "Blago moga kamenjara" iz našeg tematskog izbornika i uživajte. Kamenice su uvrštene u naš IS, "Blago sela Češljari".
PrvaPrethodna 62  63  64  65  66  67  68  69  70  71  72  73  74  75  76  77 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)