PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
3. 1. 2006

IME ISUSOVO U GLUMINI

Glumina je jučer proslavila svoga zaštitnika Ime Isusovo. U crkvi sv. Petra misu je predvodio župnik don Pero Marić. Blagdan je to koji okuplja u Glumini sve svoje iseljene. Gluminjani na taj dan obilaze svoja stara ognjišta i svoju rodbinu. U Glumini žive rodovi Medić, Marčinko, Bogdan, Previšić, Papac, Pavlović, Konjevod, Pažini i Prkačini (neki su privremeno iselili). Gluminom je jučer odjekivala pjesma, pa bi stari rekli: "Ima jedna odlika gluminjana, da su složni i da mladost zna feštati!" Zanimljivo je napomenuti da je Glumina nekada bila najveće selo Hrasna. Ucrkvenom pogledu promjenila je više župa (Popovo, Gradac, Dubrave, Gornje Hrasno, Donje Hrasno i sada je u župi Hutovo). Glumina je nekada pripadala općini Drenovac, pa općini Hutovo i danas je u sklopu općine Nuem. u ovome selu je i 1941. godine u 22 doma živjelo 335 čeljadi. U prošlosti Glumina se spominje kao jedan od gradova (Galumanaik) u Zahumlju koga polovicom X. stoljeća spominje car Konstantin Porfirogenet. (Otvorite opciju više i pogledajte reportažu s proslave)
2. 1. 2006

SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2006. (Tomo Raič)

SVIM NA ZEMLJI MIR I VESELJE! (Tomo Raič. Prizor s Blidinja)
31. 12. 2005

SRETNA VAM NOVA GODINA, MALI MOJI!

Još malo pa ću spavati. Sretna vam Nova godina, mali moji! A i vama Veliki moji. Mala Hercegovka.
31. 12. 2005

Prodaja kenjca (istiniti događaj, spasimo sjećanje na naše staro selo!) -SRETNA VAM 2006. GODINA!

Od svitanja do početka novog svitanja, naše staro selo živjelo je u posebnom duhovnom ozračju. Topli hercegovački kamen, hrastovi i cerovi lugovi, loza, šipak i smokva rađali su vanjskim plodovima i nutarnjim, duhovnim u srcima naših ljudi. S njima se išlo moliti i spavati s njima se ustajalo. Poput sunca, duhovni plodovi Hercegovine grijali su svako srce, ovdje na kamenu i tamo daleko, sve do Anda. Baš u tom ozračju Pero je čekao Novu 1963. sjedeći pored ognjišta i džarajući vatru, poput djeteta. Kad puče glas da Pavo prodaje kenjca, iliti magare iliti tovar. «Taman mi treba» pomisli Pero. «Dolazi proljeće, valja puno toga pretjerati a za ono žalosno kljuse neće valjda puno iskati.» Put pod noge pa u Pave. «Faljen Bog». «Vazda i na vijeke». – I… , upita Pero. –Eto…, odgovori Pavo. Pero se sagne prema ognjštu i nastavi posao koji je u svojoj kući jutros započeo. – Ja…, zatim odgovori. –E…, doda Pavo. –Što ima…? Upita Pero. –Eto…, odgovori Pavo. –Ja…, zaključi Pero. I…? upita Pavo. –Tako, eto…,
31. 12. 2005

Sretna ti Nova godina, moja Tanzanijo!

Vjerojatno nikada neće ni saznati da smo čestitali, ali mi joj ipak čestitamo od srca: SRETNA TI NOVA GODINA MOJA TANZANIJO! Zaklada "Rb-donjahercegovina".
30. 12. 2005

Pisma iz davnine malom Andriji - Zbogom 2005. Svima sretna Nova Godina!

Plačem da me u sva sela čuju. Plačem i kopam onu pustu mokru zemlju golim rukama. Mlaka krv mi curi ispod noktiju. Zovem vas ko da ste daleko «djeco moja». Vičem još: Bože moj, Bože moj. Nešto prepuče u meni. Ko, puče ovaj tvrdi hercegovački kamen. Ja visim na provaliji i držim se za puklinu kamena. Plačem, vičem, zapomažem… Zovem Boga dragoga da me spasi. Vi plačete. One ćuke što su nasrnule na nas srušiše moj svijet. Ne znam zašto, ali križ koji sam nosila bježeći iz Hercegovine bio mi je lakši jer sam se nadala nekom domu gdje ću sjesti kraj vatre i sve ispričati nekim dobrim, dragim ljudima. Istresti dušu, što no ima besjeda. Ali one ćuke sve srušiše i ja visim o puklini našega kamena… Vaš ćaća me vuče ko onu branu što se zemlja branja. Ja vas dozivam i vičem: "molim vas, molim. Djeca su mi gladna". I ko zaspah, izgubih svijest. Bože moj, zar moramo svi svršiti pod crnom zemljom pa da shvatimo što nam se događa! Da shvatimo jedni druge. Da se razumijemo. Što nam je, Bože moj? Tvoja baka Ana. Sretna ti 2006. godina! (Pokrenite opciju više!)
29. 12. 2005

Kišni Božić u Hutovu 2005

Sunčani Badnji dan, pa smo takav očekivali i Božić, ali kiša nam ne dade da se pred crkvom uhvatimo u kolo i da zapjevamo: Božić nam je milo nam je veselo, veselo!
26. 12. 2005

Božić 2005. godina. Evo plodova žrtve Naroda. SRETAN VAM BOŽIĆ!

Evo plodova žrtve Naroda. Ovo je sama zora naše budućnosti. SRETAN VAM BOŽIĆ! (Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Prema zamisli i realizaciji gospodina Stanislava Vukorepa)
26. 12. 2005

Božić 2005. godina. Evo plodova žrtve Naroda.

Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Evo plodova žrtve Naroda! Tiće se njihove mučeničke i svete kosti i rađa se neuništivi Narod. Niču njegova sela i plode se njihova krška polja. Rađa se narod s porođenjem malog Velikog Boga i uskrsava s njegovim Uskrsnućem. I zaista, moj se Narod rađa s malim djetetom u štalici i uskrsava s njim. Zovemo vas, ma gdje bili, da pred ovim stratištem mučenika ostanemo za trenutak u svetoj tišini. I da probudimo ponos na mali narod s hercegovačkog kamenjara koji je, kao i njegov kamen, samo čudo izniklo iz tvrde vjere i Božanske čovječnosti. SRETAN VAM BOŽIĆ!
26. 12. 2005

Božić 2005. godina

Zavičajna kuća "Hutovo" u Hutovu. Čuva uspomenu na minulo vrijeme i sjećanje na sve koji umriješe da ne osnuju obitelj i ne rode djecu. Da moj kamenjar, čudo prirode i ponos Božjeg projekta stvaranja, ostane pust i padne u tuđe ruke. Ali, zavičajna kuća je i tihi Dom molitve za mir i da nikada više ne bude tako. Molitve za sreću moga naroda uz toplo more i blagoslovljen suživot sa svima. I molitve za sve nas na ovom planetu i sve njegove suzne doline. SRETAN VAM BOŽIĆ U NADI! Budimo bar na trenutak u virtualnom zajedništvu Naroda, ma gdje zaista bili!
23. 12. 2005

Čestit Božić

Svima vama u domu i domovini, svim iseljenicima i odseljenicima po svijetu, svim katolicima sretan Badnji dan i „Čestit vam Božić“ sa našom starom čestitkom.“Mir Boži, a i mi Boži! Isus se rodi pa nas pohodi! U zdravlju i veselju, gdje ove godine tu i dogodine, ako Bog da!“
23. 12. 2005

Božić u Mostaru

Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača, Mostar. (Jaslice pred domom)Sretan Badnji dan i Čestiti Božić.
22. 12. 2005

Spasimo sjećanje na naše staro selo - Predbožićna karavanska idila (istiniti događaj)

Karavani su, put Dubrovnika, tutnjali Hercegovinom sve dok nije napravljena uskotračna pruga prema Sarajevu, a i poslije. Na put je znalo kretati i do stotinu natovarenih konja s pratnjom. Biti karavandžija bila je čast. Posebni ljudi, tadašnji biznismeni, brinuli su se da konji budu natovareni, dakle s vrlo malo "praznog hoda". Roba se istovarala u Dubrovniku a karavandžije, i njihovi konji, su odmarali u Konavlima. Čekali su novi teret. Inače karavani su se kretali po strogim pravilima. Na čelu je bio kramar. Imao je štap koji je ujedno bio i aršin i raboš. Bio je to čovjek od ugleda. Određivao je rute koje je trebalo u danu preći i mjesta gdje treba konačiti. Čast karavandžije je nalagala da se spava s karavanom iako ste, primjerice, zanoćili blizu vlastite kuće. Toga predbožićnoga dana, zadnjeg desetljeća devetnaestoga stoljeća, karavana je udarila na konak uz Neretvu, blizu mjesta gdje je danas Tvornica aluminija. Kramar je bio ugledni domaćin iz Trijebnja. Dobro je znao raboš. U danu je padala kiša, pa su karavandžije bili mokri. Pravila su nalagala da se prvo trebalo pobrinuti za konje: rastovariti ih, istrljati suhim ćebetom, dati im zob. Ostatak vremena se brinulo za sebe, onako ovlaš, jer su svi bili umorni od duga puta. Jozo je bio srednjovječan čovjek s puno sitne djece. Bogu je neprestance zahvaljivao što je primljen za karavndžiju. Da nije bilo kramara, kućnog poznanika, toga mu za rukom nikada ne bi pošlo. Bio je u mnogome različit od drugih. Mokar nije htio zaspati već je raspirio vatru, sve na sebi dobro osušio, pa tek tada se uvio u gunj
PrvaPrethodna 45  46  47  48  49  50  51  52  53  54  55  56  57  58  59  60 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)