PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
17. 3. 2006

Spasimo sjećanje na naše staro selo – Nosiš li, bolan, išta?

Bilo je to, čini mi se, 1932. godine. Onako u jesen, zapravo već je to zima. Duhan se predo na vagu, škija se iskrižala, limenke od gaza se nasule i sakrile duboko u najrazličitija skrovišta. Šverceri duhana, iliti trave, dolaze i život teče svojim tokom. Ali, i džandari znaju svoj poso, pa eto ti ih svaki čas u selo. Večer je, samo Bog zna koliko sati, tko ima sat!? Sunce je poodavno zašlo, i zvonilo je na kapelici ima dobar dušak. Večeralo se i čeljad, naročito nejač i starija, već spavaju. Ilija je sredovječan čovjek, okretan i krepak. U njega obično navrate šverceri, Srbi, Nevesinjci. Tako i te večeri. U selu jedva još koje svjetlo, lampa na gaz, svijetli. Zovu „Domaćine, domaćine“. –Eeee, odgovori im Ilija ugovorenim znakom. -Pomoz Bog, nazvaše. –Bog vam pomogo. Hajde u kuću. Sjedoše oko ognjišta. –Kako? –Dobro. –Ima li domaćine što ljuto. –Dakuće! –A trave? –Biće nešto. De vi potegnite, odo ja u selo, naći što. –Svaka čas, vala! Rekoše šverceri. Pošto preda plosku rakije najstarijem, koga je dobro poznavao i bili su povjerljivi jedan drugom, Ilija ode u selo tražiti trave. Ide ravno k Andriji, svom vrsniku, s kojim već dugo radi oko iste stvari. Mrak je, ništa se ne vidi, ali Ilija zna put napamet. Andrija je već zaspao. Zna Ilija da spava u priljepku kuće, uvijek na oprezu jer je vrijeme prodaji trave. Zove ga i budi. –Donesi travu kod mene, šapće kroz zatvorena vrata. -Odma, veli Andrija. Ilija se vrati kući da s švercerima dočeka Andriju. Poso se zna i radi se rutinski. U međuvremenu, dogodi se ono za seljaka najstrašnije. Pred Ilijinu kuću, u kojoj sjede šverceri, bane grupa džandara! Oni su pošli presresti švercere duhana, pa im mračno, te su svratili u dobrog domaćina Ilije, da im u selu nakupi fenjera, kako bi mogli ići. Takav razvoj događaja graniči sa stravom i užasom. Kada šverceri, što sjede u Ilijinoj kući, vidješe džandare, pobjegoše kroz stranska vrata iza kuće, Tu se skriše, ni živi ni mrtvi. Sve čuju što se u kući događa. Oni znaju da je riječ o slučaju, Ilija ih nikako nije odao. Eto ti sada Ilije u kuću. On se ono vraća od Andrije. Kani ga sačekati sa švercerima, završiti poso oko škije, pa spavati. On u kuću, pa veselo: -Pijete li što ljudi? –Što ćemo piti, jadan? Možda vode? Mi smo na poslu, znaš. Nećemo ni kapi. Nego ti hajde u selo pa nam nakupi fenjera, odgovori mu starješina džandara. –Dobro, veli Ilija, tresući se od straha. Sva sreća da se vatra na ognjištu pritajila, pa džandari ne vide Iliju. Ilija, sada, trk pred Andriju da ga upozori, ali su se mimoišli. Andrija je, pošto ga je Ilija probudio, otišo drugom stranom, do jedne gomile , gdje je zakopo limenku od gaza sa škijom. Otkopa je, pa veselo Ilijinoj kući. Slutio je, biće to dobar poso. Možda proda sve u limenci, zavisno koliko su šverceri vrući. Banu u Ilijinu kuću, gdje sjede džandari s puškama, noseći limenku od gaza punu žute hercegovačke škije. –Nosiš li što? Upitaše džandari misleći da se Ilija vraća s fenjerima. –Nosim, nosim, gotovo veselo odgovori Andrija, grleći znakovito limenku škije. Tada se jedan ugarak s žarom probudi na ognjištu, zaplamsa i osvijetli kuću. Andrija ostade u mraku a vidi džandare ko na dlanu. I šverceri iza kuće promatraju ovaj prizor strave i užasa. Bio je to najstrašniji prizor u Andrijinu životu. On munjevito pobježe, preskočivši visoki kameni zid, pade u njivu zvanu Pločanka, te pobježe u obližnju šumu. Srce kuca da se na daleko čuje, znoj ga oblijeva, guši se, nema zraka… Zakopa limenku u neki bus pa kući. Uskoči u gunjine i napravi se da spava. U međuvremenu kući se vrati Ilija. Obavijesti džandare da u selu nema fenjera. Starješina ga upita: -Kakav ti ono, bolan, čoek pobježe ispred kuće? Ilija nedužno odgovori: - Ne znam. Koji susjed možda, pošo na duhansku. Prepo se od vas. Odoše džandari a u kuću se vrate šverceri. Ilija opet po Andriju. Budi ga, budi. A, ne. Andrija spava ko zaklan. –Hajde, bolan, donesi onu škiju, šapće mu Ilija. Andrija se tek tada „probudi“. –Kakvu škiju, bolan? Ne znam ja ni za kakvu škiju! Ja sam predo duhan državi, ko što Bog zapovijeda. Okani se ti mene. Neću ja proti zakona, znaš… (Andrija misli da su džandari na sili doveli Iliju da ga uhapse). Bila je to, zaista, noć strave i užasa. (Pero Marijanović)
16. 3. 2006

Što je Bog združio neka čovjek ne rastavlja!

Slika koju objavljujemo očito baca sumnju na naše uvriježeno poimanje stanja stvari u prirodi „jači tlači“, dok ona „čovjek je čovjeku vuk“ ostaje i dalje. Nejako janje na Blidinju je našlo utočište i ljubav kod tornjaka. Skrilo se i, usput mazilo, dok je opasnost od naše kamere prošla. Gdje je sada Ivo Andrić, njegova Aska i vuk? Našoj maloj blidinjskoj Askici bilo se dovoljno samo roditi, plesati zna, ali to se od nje traži samo radi zabave čopora mirnih i pametnih tornjaka, nikako da spasi život. Ako joj i prijeti kakva opasnost, to je od čovjeka koji korača iza stada i šuti. On ne sluša onu Božju: što sam Ja združio, ti nemoj rastavljati! Čak što više, on ne gleda ni mogući ples naše male Askice, kojeg bi ona mogla poduzeti za spas svoga mladoga života. Sve, ipak, i previše zavisi od cijena mlade janjetine, dole u demokratskom svijetu čovjeka. Sliku nam je poslao Tomo Raič. Nama samo preostaje proglasiti je jednom od najljepših među do sada objavljenima. I zahvaliti se, naravno.
14. 3. 2006

Tečaj informatike u Hutovu

U informatičkoj učionici u Hutovu, koju je organizirala Zaklada, traje početni tečaj informatike. Voditelj tečaja je Ivan Vukorep. Jučer je dogovoreno održavanje naprednog tečaja informatike: tekst procesori i Excel u praktičnoj primjeni. Informatička učionica je organizirana iz sredstava donacije Vlade RH. Veliki dio rabljenih računala darovala su braća Golemac iz Mostara, na čemu im se najiskrenije zahvaljujemo. U pripremi je još jedna informatička učionica koja će se instalirati u nekoj od naših polunapuštenih škola. Već prvi rezultati pokazuju kako je riječ o vrlo uspješnom projektu. Tako će u našoj informatičkoj učionici na Hodovu, tečaj uskoro završiti i stoti polaznik. Priprema se i specijalni tečaj iz računalne grafike (2-D i 3-D, Acad). Nabavlja se i literatura iz uporabe pojedinih računalnih programa. Interes je mnogo veći od očekivanog.
13. 3. 2006

Hrvatski oltar mucenistva - potresna sjecanja Luke Goluza, Canada

Pismo gospodina Luke Goluže iz Vancouvera, Canada, objavljujemo u cijelosti, onako kako ga je autor napisao. Scene su potresne, ali je i naša povijest takva. Tekst koji objavljujemo, izvanredan je prinos činjeničnoj povijesnoj građi toga vremena. Međutim, očito je da bez znanja ovih događaja uopće ne možemo razumjeti ono sto se danas događa na istim prostorima. "Dobro se sjecam moga djeda Djure ,neki su zvali “Djurko”,to je bio dobar covjek mirne naravi ,jako je volio djecu.Kad sam ja imao 10 godina ,djed je imao problem sa stomakom i nakon tjedan dana bolovanja umro je to jest 1950god.Baba Stana je bila isto dobra majka svijoj djeci i nama unucadima. Baba je zivila nesto duze ,ona je umrla 9 ili 10 god. poslije djeda. Oni su imali 4 (cetiri) sina.Matan ,Nikola ,Ivan i Ilija.Prvi sin t.j.moj otac Matan rodio se 1901 god.poslije njega Nikola pa Ivan, Ilija je bio naj mladji.Zivili su u slu Pjesivac-Dubrave opcina Stolac Hercegovina.Bavili su se zemljoradnjom i nesto stocarstvom te time odrzavali svoju obitelj .Vrijeme je nosilo svoje. Djed i baba ,sinove su pozenili i jasno planirali bolju buducnost za cijelu obitelj.Moj otac Matan i Mama Janja (Salmanic iz Hodova) imali su vec 7 sinova,dok se osma kcer rodila 1944.nedaleko od Vukovara,gdje smo bili izbjegli kroz drugi svjetski rat. ,Nikola i njegova zena Janja (Raguz s Bacnika) imali su 2 sina i dvije kceri,Ivan i njegova zena Stoja (Saracevic iz Bitunje) imali su isto 2 sina i dvije kceri, Ilijina zena Mara(Coko s Borevica) tek bila u drugom stanju."
13. 3. 2006

Žaba pod snijegom

Žaba pod snijegom. 12. 03. 2006. godine.
13. 3. 2006

Dogadjaji i ljudi prolaze mimo nas...

Teška su politička vremena u BiH, možda jedna od najtežih u njenoj povijesti. Očito je da je Svijet smislio i provodi politički scenarij na način da se on svidi brojnijima na račun onih drugih. I to samo zato što je to najlakše provesti. Našim prostorima kutlaju magle „demagogije deklaracija“, vječita je jesen. Iza i ispod njih jasan je scenarij u koga mnogi ne vjeruju. U toj magli mnogi se ne mogu ni snaći. Bog je dao da nas neki umni ljudi o svemu informiraju. Na prvom mjestu se misli na knjigu „ BiH Ne BiH“ profesora Ante Markotića. Pokrenite opciju više i pročitajte tekst predstavljanja ove knjige čitateljima Čapljine, koga je napisao (nedovršenog) ravnatelj ove Zaklade.
8. 3. 2006

Učimo Hercegovinu - mašina (avan) za križanje duhana

Ako je magarcu trebalo podići spomenik u Hercegovini, a jeste (to je i učinio vrsni agronom, znanstvenik i profesor Pirija na mostarskoj tržnici), tada avan i mašina za križanje duhana s njim dijele prvo mjesto. Za razliku bezopasnog magarca, avan i mašina bili su nešto od čega se ledio dah, ne samo onima koji su ga posjedovali, već imali i samo neku vezu s njim. Čuvao se stoga negdje u podrumu ili, bolje, u skrivenoj pećini, pa često ni ukućani nisu znali za nj. Govorilo se "mašina za travu" i "imaš li bolana malo trave za prodat?". Duhan se nije smio imenom zvati. Svugdje su bile uši, zavist ili je netko, jednostavno, bio ucjenjen pa je morao prošaptat ime mjesta gdje se on, u polutami, krije. Duhan se "križo" po cijelu noć, ili dulje. Milicija bi u selu diskretno pitala: "gdje ti je, bolan, Ivan. Nešto se ovih dana ne viđa". A Ivan je muku mučio da ga ne otkriju. I straža se postavljala, da na vrijeme dojavi raciju. Ali je od toga bila mala korist. Onaj koji križa duhan toliko se znojio i mirisao duhanom da ste ga mogli otkriti među desetinom, pa čak i da se imao gdje okupati. Milicija je opet imala svoje načine. Nož na avanu se morao oštriti i kovati povremeno kod majstora kovača. Majstori kovači uvijek su bili za nešto krivi i dugovali su drugovima milicionerima nadoknadu za neku njihovu blagost, te su, čim bi otkovali nož, sve njima prijavljivali. Imati avan u kući značilo je računati na koju godinu zatvora ili, u suprotnom, suradnju. Tako bi bilo negdje drugdje. Hercegovci su pronašli jedno drugo rješenje: podmitili bi nadređenog drugu milicioneru i sve bi se uredilo. Bilo je milicionera kivnih na svoje drugove jer su računali da bi, po pravdi, mito trebalo u njihove ruke doći. Drug je i tako imao veću plaću. Za to su pojačavali strogoću a često su se i na partijskim sastancima žalili. Naravno, nisu navodili da su ljuti zbog mita već su navodili drugarsku kritiku i samokritiku. Poput današnjih banaka koje se nekoliko puta reosiguravaju, i nadređeni drug se na vrijeme reosiguravao kod svog nadređenog. I tako u nedogled. Razlika mašine i avana je u tome što je mašina (na slici) sama vukla duhan žlijebom, a kod avana to ste morali sami raditi. Na slici: mašina za križanje duhana u podrumu Drage Buluma, selo Dobranje).
8. 3. 2006

Hrvatski oltar mučeništva - vodimo vas spomeniku žrtvama Goranci (općina Mostar)

Čim su to političke prilike dopustile, mnogi su požurili, onima čiju žrtvu nose u srcu, podići spomenik. Mučenička krv mnogih simbolizirana rozom bojom granita. Poput žrtava koje simbolizira, i on je "rođen" u geološkoj Kalvariji, baš kao da se pripremao za ovu ulogu. Pokrenite opciju više, i virtualno, s dubokim pijetetom, posjetite ovo sveto mjesto. Tu je narod polagao ispit čovječnosti, tu su mu zakopani korjeni, tu je polagao vječni zavjet svojoj Hercegovini, tu se rađala ljubav i praštanje. Tu niče vječni život. Hvala na posjeti. (snimio: Prof. dr. Mladen Glibić, Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru)
6. 3. 2006

Hrvatski narodni preporod u BiH - "Graditeljsko nasljeđe u kamenu, Starokršćanska bazilika u Mostaru"

Plodovi školovanja mladeži na Sveučilištu u Mostaru već su tu! Znanje stječu radom na terenu, kopajući po sadašnjosti i prošlosti BiH, te posebice kulturne i duhovne baštine Hrvata. One baštine koja je sustavno potiskivana a danas još sustavnije i perfidnije prepravljana u imaginarnu povijest jednog drugog naroda. Taj drugi narod bi, jašući na prepravljenoj povijesti hrvata, da dojaše Jadranu, "povijesnom bosanskom moru" i "najljepšem bosanskom gradu Neumu", možda čak, barem dijelom, ploveći glavnom "bosanskom rijekom u Hercegovini, Neretvom". Snaga istine, te entuzijazam mladih školovanih kadrova, nepremostiva je brana takvim krivotvorevinama koje bi, u suprotnom, mogle glave koštati jedan narod. Uostalom, valja naglasiti kako je Cimska bazilika imala daleko veći utjecaj na kasnija kulturna zbivanja u Hercegovini, mnogo više od kasnijeg dubrovačkog mosta na Neretvi i, još poslije, lučnog mosta iz turskog doba. Cimska bazilika je posijala trajno sjeme kršćanskog nauka u regiju te tako duboko zakopala temelje Humu i svemu poslije njega. Nepravedno je da se ona zaboravi i ne postane simbolom današnjeg Mostara. Pokrenite opciju više i pročitajte njihov rad, koga su također izložili na računalnoj stranici Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Mi im od srca čestitamo.
5. 3. 2006

"Strašne" borbe judista na Hodovu

Već gotovo pola godine traju "ogorčene" borbe judista na Hodovu. Na slici su mladi judisti s trenerom i voditeljem. Pokrenite opciju više i, s pouzdanjem u vlastitu hrabrost, razgledajte reportažu u slici. Nadamo se da nikoga nismo prestrašili. Oni mole svoje kolege i kolegice da im se jave preko ove stranice. Poslije će, vrlo vjerojatno, otvoriti i svoju.
3. 3. 2006

Jutros vas vodimo u ekološku tvornicu hrane Drage Buluma u selu Dobranje

Već dugo je čovjek odvojen od svoje njive i bašče, svoje tradicijske kuhinje koja je ovdje, u Hercegovini, odgojila tolike stotinu godišnjake (najstariji je imao 120 godina, a nisu bila rijetka sela sa po desetine stotinu godišnjaka). Tajna je bila u njivi, bašči i kuhinji. Sada smo svi vezani za genetski modificirani slatkiš iz, nitko ne zna čijih, trgovačkih lanaca koji, poput gljive poslije kiše, niču svijetom. Uz njih i globalni projekti vezani uz demografiju, hranu i vodu. Naši bi stari rekli: pomor čovjeka. Vrijeme je zaviriti u tu tradicijsku ekološku kuhinju koja, kod nas, seže još iz srednjeg vijeka. Od tada malo se čega promijenilo. Ovo je podrum gospodina Drage Buluma iz sela Dobranje (RH/BiH, granica je po sred sela). Svake godine pobere najbolje sjeme sa svoje njive i polja te ga čuva, zaviješena o strop, idealno izoliranog podruma ispod kamene kuće. Tu su korijene vitalnosti, dugovječnosti i zdravlju njegovih ukućana. Kada zazori proljeće ili sazrije jesen pa se njive pooru, u podrumu se bira ono što će se jesti tijekom cijele godine. Uživajte!
2. 3. 2006

NEMOJ ZORO DA NAS BUDIŠ Srećko Marijanović

Odrasli smo i otišli u svijet. S nama naš kamen i naš duhan. Zora je, možda tri ili četiri sata iz jutra. Mama budi: treba brati duhan pa se danas naspavajte. Polu budni u nepreglednim i beskrajnim redovima duhana. Kao da se kote u izmaglici prema kraju njive. Ili kao da se odmotavaju na nekoj beskrajnoj traci... Nemoj zoro da nas budiš! Pokrenite opciju više i pročitajte pjesmu o duhanu Srećka Marijanovića. (izvor: zbirka pjesama "Dvije trećine" Srećka i Bernarda Marijanovića)
1. 3. 2006

Prisiljeni smo reagirati - Narodno neplaćanje televizije F BiH oblik je političke borbe za slobodom

Već nekoliko dana zovu nas mnogi (vjerojatno misleći kako mi možemo nešto učiniti) i dojavljuju kako im u stanove i obiteljske kuće dolaze nepozvani ovrhovitelji, s nalogom Suda, da prisilno izmire dugovanja prema televiziji F BiH, koju on ne želi plaćati, iz svakomu poznatih političkih razloga. Unijelo je to nemir među ljude, poput "Oslobođenja" čiji je novinar javno i nekažnjeno pozivao na međunacionalne sukobe u Stocu. "Što je ovo", govori nam sugovornik, "moram iz svoje kuće bježati a djeci govoriti da kazuju kako me nema doma. Sve promatram iz prikrajka. O čemu se ovo radi? Zar ja moram plaćati svoga mučitelja?". Hrvatima je, prvo, zabranjen naziv "Hrvatski" u imenu radija i televizije. Zatim im je zabranjen kanal na materinjem jeziku. Nametnuta im je televizija na karakterističnom grlenom dijalektu jedne čaršije. Sada kada tu televiziju mnogi ne žele platiti, na to se prisiljavaju. To je najteži oblik političkog i državnog nasilja nad jednim narodom. Ne plaćanje televizije oblik je političke borbe naroda za slobodom a nije kriminal, kako ga se želi prikazati svijetu. Ne platiše nisu kriminalci već ljudi koji se bore protiv duhovnog nasilja i treba ih poštivati. Nitko živ ne poziva na neplaćanje ove ili one televizije, neka svatko odluči po svojoj savjesti. Ali, onaj tko to ne želi učiniti, ima na to pravo jer su politički razlozi u pitanju. Istodobno, srpski narod u istoj državi ima svoju državu, televiziju, školstvo i sve drugo što mu, treba to naglasiti, pripada. Zašto se Hrvatima priječi korištenje i vlastitog imena? Zar narod, u takvim političkim okolnostima, nema pravo na borbu nenasilnim metodama? Sve dok traje spor Naroda s državom oko svojih duhovnih tekovina, taj narod ima legitimno pravo ne platiti ono što smatra da ga sustavno vrijeđa i ponižava. Ako netko tako ne misli, njegovo je pravo da plati i gleda sve što želi. Što su razlozi ovakvog duhovnog nasilja nad jednim narodom? Medijska izolacija, zamiranje kulture materinskog jezika, duhovna i kulturna asimilacija ili odlazak i ostavljanje svoga prostora drugima. Ono što Hrvatima ovoga časa treba je legitimno političko udruživanje protiv medijskog nasilja u BiH te organiziran, javan i jasan nastup na političkoj sceni po tom pitanju. Ali i do tada nitko nema pravo opravdanu političku borbu naroda prikazivati kriminalom! Narod ima pravo na političku borbu dok god smatra da je ugrožen. U BiH stariji su interesi naroda od svega drugoga i ne postoji Sud koji bi imao ingerencije nad narodnim interesima, osim Božjeg suda i suda toga istoga naroda. (Pero Marijanović)
1. 3. 2006

Snijeg prekrio Mostar

Snijeg je jutros prekrio Mostar (1. 3. 2006.). Očito je to Priroda učinila u dogovoru s bajamima i drijenovima.
28. 2. 2006

Ta nevjerojatna Hercegovina

Cvijeta i sniježi u isto vrijeme. Pokazali smo procvjetale bajame i drijenove a danas snijegom pokrivenu Ramu. Na slici snježna djeca: Kristina i Ivan Bošnjak iz Rame. Rekli su mi da imaju rođake u Zagrebu i da ih srdačno pozdravljaju.
27. 2. 2006

HUTOVSKI KARNEVAL

U subotu 25. veljače 2006. godine u Hutovu je u organizaciji Društva prijatelja starina „Hutovo“ održan tradicionlni Hutovski karneval. Na kome je za sve nedaće domaćeg puka osuđen Marko Krnjeval. Poslije spaljivanja održan je bal pod maskama. Za dobru zabavu pobrinula se grupa „Kamen“. Dodjeljeno je i nekoliko nagrada najboljim maskama, te najboljim dječim maskama. U nedjelju 26. veljače u Čapljini je organiziran tradicionalni Karneval fest. Mimohod je krenuo ispred Sportskog centra kroz grad do općine gdje su preuzeti ključevi grada. U utorak 28. veljače na Domu kulture u Trebižatu je završni karneval i suđenje Marku Karnjevalu. Istog dana u Neumu se u hotelu „Neum“ organizira dječiji karneval.
27. 2. 2006

Novi dnevni rekord posjete našoj stranici

Jučer je postavljen novi dnevni rekord posjete našoj stranici. Stranica je, tijekom dana, otvorena 354 puta.
26. 2. 2006

Procvjetala Hercegovina

Kamen, žežen suncem, zagrijao je plodno tlo, a ono potjeralo žile bajama i drijena. Procvjetala je Hercegovina! Krenuo je novi ciklus života na kamenu. Zahvalni smo Stvoritelju i divimo se njegovu cvjetnom djelu!
26. 2. 2006

U tijeku drugi, napredni tečaj informatike u Hodovu

U tijeku je drugi, napredni tečaj informatike u Hodovu, u organizaciji naše Zaklade. Tema tečaja su tekst procesori (Word). U pripremi je tečaj izrade poslovnih i edukacijskih prezentacija (Power Point). Za informatičku učionicu u Hutovu priprema se napredni tečaj tekstprocesora.
24. 2. 2006

OTVORENA JOŠ JEDNA INFORMATIČKA UČIONICA ZAKLADE - U HUTOVU

U Hutovu je 19.02.2006. otvorena informatička učionica Zaklade Ruđer Boškovuć-Donja Hercegovina. I. stupanj informatičke učionice koji se održava jednom tjedno pohađa 8 učenika. Ovim putem se zahvaljujemo privatnom poduzeću "Katarina" na pomoći oko orgaizacije ove učionice. Također se zahvaljujemo Vladi Republike Hrvatske na pomoći oko organizacije ovakvih učionica.
PrvaPrethodna 41  42  43  44  45  46  47  48  49  50  51  52  53  54  55  56 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)