PRETRAŽIVANJE:  
  
 

STOJAN VUČIĆEVIĆ,
SABRANE PJESME, NAPRIJED ZAGREB i OGRANAK MATICE HRVATSKE METKOVIĆ
 
 
 

 






 

 


 
 
20. 2. 2006

Daorson - čuvar povijesti

I danas, nakon više od dvije tisuće godina, čovjek se osjeća čudno (nekako svečano) kada ulazi njegovom kapijom. Kao da se vraća u povijest. Grad je sravnjen sa zemljom, ali kameni blokovi, u kiklopskom obrambenom zidu, kao da su jučer postavljeni. I još nešto: nekada je grad služio za komunikaciju sa tadašnjim civiliziranim svijetom (Grčka, Rim) a danas demagogijama novopečenih sarajevskih Povjerenstava za zaštitu kulturnog blaga. Čuvaju ga samo rijetki orlovi a s njega puca pogled na njegova druga po sudbini, prapovijesnu čovjekovu nastambu i crtež na kamenu, star više od deset tisuća godina. On je već propao a "štiti" ga isto Povjerenstvo. Poput Nacionalnog spomenika Vranjevo selo, koga jutros teški građevinski strojevi razaraju, krčeći put prema Sarajevu. Ali, neka im je na utjehu nekropola stećaka Radimlja. E, ona je brte zaštićena! Njena zaštitna zona je dva kilometra. Pa ti sad nešto reci!
17. 2. 2006

Za kraj ovog radnog tjedna - Učimo Hercegovinu!

Vrlo vrijedna slika iz života Hercegovine koju je poslao Tomislav Raič. Vršidba žita s konjima na guvnu. Bio je običaj da vršari žita tu večer i zaspu na guvnu, te da se probude vrlo rano, u dva ili, najkasnije , tri sata poslije ponoći. Naravno ako ih zvijezde ne prevare. Sutra će biti žega i valja po hladu najviše posla obaviti. U tursko doba, na guvnu je znao zanoćiti i aga ili beg, koji je promatrao vršidbu i čekao svoj dio. Naravno da takav čin turskog plemića nije, najčešće, bio povezan s nepovjerenjem u vršare i domaćina, već jednostavno vršidba ima svojih čari. Nekako je svečano zanoćiti na guvnu. Oni mlađi tada zavide starijima. Rano se guvno nastavi i počne vršidba. Vršar tjera konje da brže trče, ipak s mjerom. Dug je dan ispred njih. "Oćopeta" viče vršar i konji skladno mijenjaju smjer vrtnje, i to iz dva razloga: prvo da im se ne zavrti u glavi a drugo, važnije, da se onaj krajnji konj odmori, budući trči dva puta više od onoga unutra. Vika je probudila i djecu. uskaču konjima i komadićak puta trče s njima. Ciče. - Čuvaj se konja! viču odrasli. Ipak ih ne tjeraju, oni su nezaobilazni dio vršidbe. Gosti, stariji i domaćin sjede u hladu i piju rakiju koja se hladi u posudi s vodom. _ Nek ti bude sa srećom, domaćine, nazdravljaju. - Fala, govori domaćin. - E jes žito dobro. - Jes, Bogu fala. - Deder zamjeni nevjestu, viče sinu koji sjedi i promatra ženu kako goni konja (domaćin je načuo da je trudna!). - Neka, more ona. Eto ti bake. Sijeva očima: - Nevjesta idi kući, zapovjeda bespogovorno (ona zna da je trudna). - Ti (gleda u sina) uzmi konje. Smjena u guvnu. Mlada nevjesta predaje smotuljak komandi mužu i krišom na njega baca šaku slame. Domaćin pregleda guvno. Dobro je, prvi sloj je izvršen. - Izvodi konje. Zapovijeda. - Neka još malo, viče neposlušni sin, koji se tek razigrao. Kada se konji izvode s guvna svi viču na djecu da se paze. Oni koji su do sada samo promatrali, hvataju grablje i vile. Prvo se vršeni sloj pažljivo skine a potom vila ostatak. – Uvodi konje, komandira domaćin. Djeca ciče od zadovoljstva. I sve tako dok ne ostane samo žito. Ono se mete na gomilu a slama u pojatu. Zatim kupanje. Uspe se u škip vode pa se izmije. Dobije se i komadićak sapuna za higijenu. A maća peče li, peče…
14. 2. 2006

Podrum gospodina Drage Buluma

Već na prvi pogled kamenog volta ulaznih vrata podruma gospodina Drage Buluma iz sela Dobranje govori vam da se unutra nešto vrijedno krije. Samo da je to dar Njegove Visosti, e to je malo previše.
14. 2. 2006

Zavirimo danas u podrum Drage Buluma iz sela Dobranje

Među vrijednim narodnim blagom u podrumu se čuva i ovo pismo iz 1913. godine u kome C.K. Namjesništvo u Zadru daruje gospodina Nikolu Buluma Jozina vrijednim stvarima, koje ćete vidjeti ako pokrenete opciju više. U pismu piše da je darovano bezplatno i franko. Nećemo ni sumnjati da je Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo, zauzvrat, bilo darovano prvoklasnim vinom iz dobranjskog vinogorja, koje danas ne postoji.
14. 2. 2006

Zavirimo danas u podrum Drage Buluma u selu Dobranje

Zavirimo u podrum gospodina Drage Buluma iz sela Dobranje. Kakvo blago on krije? U ruci je kosjerić koji se koristio za rezanje loze, sve do pojave pravih makaza za lozu. Lijevom rukom držao se trs a desnom potezao kosorić. Samo se prije toga trebalo ispovjediti (takav je bio običaj) i primiti svetu Pričest. Jer, ako kosorić proklizne i poreže venu tko će krv zaustaviti? Bilo je mnogo takvih nesretnih slučajeva. I valjalo je prije toga otići u grad primiti injekciju protiv tetanusa. Za slučaj da kosorić promaši venu i samo rani ruku.
7. 2. 2006

Moja Hercegovina

Rekli su da si pustinja. Da si bezvodna, siva i dosadna. Ime su ti koristili kao sinonim za siromaštvo i kamenu pustinju koju ribaju hladni, sjeverni vjetrovi. Iza svega se krila jednostavna računica: idite, mi dolazimo. Ali, danas se ne rađaju samo maginje po tvojim brdima. Niču novi domovi, škole, vrtići, tvornice... Stari život Hercegovine rađa novim trsovima. Uskoro će oni cvjetati pa roditi slatkim plodovima grožđa. Recite svima: to je moja neponovljiva Hercegovina.
7. 2. 2006

Moja Hercegovina

Danas je pjano veselje na našim brdima (1. 2. 2006.). Sunce, kamen i voda tjeraju život zelenike, česmine i planike. Zriju maginje. Voću se vesele ptice i lasice. To je neponovljiva Hercegovina.
7. 2. 2006

Moja Hercegovina

Hercegovina je dio Dalmatinskog, morskog i primorskog, dinarskog područja koga su vile odabrale za svoj zavičaj. Danju se one igraju po zelenim grmovima česmine, noću stanuju u špiljama i piju rujno vino iz vilinih zdjelica. Potom jašu konje našim poljima. Mnogi su Hercegovinu nazvali kamenom pustinjom. Da nas prevare. Može li domovina vila biti kamena pustinja?
7. 2. 2006

Moja Hercegovina

Koje je godišnje doba danas (1. 2. 2006. u 11 sati)? Kalendar kaže jedno, vaš pogled drugo. Oko vas grmovi zelenike, česmine ili crnike te planike s plodovima maginje. Na toplom suncu čelo vam se lagano poti. Sjedate u hlad planike s gustim maginjama. Vidite panoramu polja Neumskog Graca s mnoštvom čudesnih estavela. Što su to estavele? Vrlo vjerojatno to su završeci podzemne čudesne kanalizacije hramova posvećenih Bogu Života, skrivenih duboko pod zemljom. Za vrijeme mističnih obreda moje planete Zemlje, oni izbacuju vodu poput najljepših vodoskoka. To ima samo Hercegovina!
7. 2. 2006

Moja Hercegovina

Danas je 1. veljače 2006., 11 sati. U blizini smo Neumskog Graca. Ako vas tko pita koje je godišnje doba morati ćete konzultirati kalendar. Oko vas sve je zeleno kao u sred ljeta. Sunce prijatno grije i ugodno je toplo. To je moja Hercegovina.
2. 2. 2006

Panoramski prikaz sela Radetići (općina Neum, župa Neumski Gradac)

Kameno selo kamenih ljudi u kamenoj Hercegovini. Selo su podigli izravni potomci senjskih uskoka, Daničići. KLIKNITE OVDJE SELO RADETIĆI
1. 2. 2006

Hrvatski narodni preporod u Hercegovini - Blago moga zavičaja

Skupina mladih župe Rotimlja izvodi glazbeni program u novoizgrađenom pastoralno - kulturnom centru povodom promocije zbirke pjesama "Dvije trećine" autora braće Srećka i don Bernarda Marijanovića.
31. 1. 2006

Zaboravljeno blago zaboravljenog sela Vidonje (Metković) - Bakina najzdravija tvornica ekološke hrane

Bakina tvornica najzdravije hrane, bakin svijet, bakino sve uz ono malo unuče što je prati dok skuplja listove raštike... Raštika se cijelo ljeto kupala u suncu i sada njegovu snagu podaruje ljudima. Snaga sunca u listu raštike! Carstvo zdravlja koga su ljudi, u genetski modificiranom svijetu, zaboravili.
31. 1. 2006

Zaboravljeno blago zaboravljenog sela Vidonje (Metković)

Sve je isto kao nekada. Fali samo baka koja u suknju kupi listove raštike; one sočnije za domaću čeljad, one starije za živinu. I što se nas tiče može početi najljuća zima. Neka puše bura, neka snijeg izvrcava... Na šporetu je skuhana raštika s mrsom. Zima nikomu ne može ništa. Bože blagoslovi ovu hranu što ćemo je blagovati. Razlika je samo u tome što su sada sela prazna. Njihovi potomci sada negdje drugdje raspravljaju o ekološki zdravoj hrani a zaboravili smo svi skupa da su jedine prave ekološke tvornice hrane, naše njive u kamenu, napuštene i zaboravljene!
26. 1. 2006

Blago moga kamenjara: Najstariji antropogeni trokut Europe

U blizini Stoca i sela Poprat nalazi se najstariji antropogeni trokut Europe. Vrhovi mu spajaju točke: Daorson (grad datira u vremenu do Krista), srednjovjekovno kršćansko groblje na Radimlji i prahistorijsko prebivalište čovjeka s crtežom u kamenu Badanj (lokalitet star 10 do 15 tisuća godina prije Krista). Niti jedna stranica toga trokuta nije dulja od 2 do 3 kilometra. To je najbolje svjedočanstvo ocjeni kako je riječ o posebno obdarenom prostoru s blagom klimom, obilje vode i sunca, plovnosti rijeka Radimlja i Bregava (nekada) i bujnom vegetacijom šume hrasta i graba. Najviše iz političkih razloga tome prostoru su prišivane negativne konotacije (neplodnost, bezvodnost, pasivnost, surovost, sivilo...) a sve u nakani da se on na "miran" način očisti te oslobodi prilaz moru. Nažalost, u tome su poprilično uspjeli kreatori takve politike. Negativne ocjene prostora uselile su se u mentalni sklop domaćeg čovjeka i postale načinom njegova razmišljanja. Mi mu danas podstiremo najstariji antropogeni trokut u Europi i pitamo ga otkuda on tu? I odgovaramo: to je uvijek bio, danas jeste a sutra će još više biti, prostor vječite budućnosti, prostor na kome se pjano grle sunce, kamen, voda i plodno tlo. Samo tu se rađaju šipci, smokve i grožđe. Tu spavaju naši pradjedovi. Tu je moja Hercegovina.
26. 1. 2006

Pogled na selo Poprat, općina Stolac

Panorama sela Poprat, općina Stolac. Pogled s Daorsona jednog tamnijeg, zimnog dana. Selo Poprat je razvijeno na flišnom grebenu s dvije duboko zavučene i plodne prodoline, svaka s po jedne njegove strane. Polja su plodna s dosta praha i gline koji zadržavaju vodu sve do u kasno ljeto. Inače, fliš sela Poprati i okoline je bogat podzemnim vodama, a samo malo dalje je i vrlo veliki, bazični kolektor podzemne vode na Radimlji. Sve to čini ovo selo privilegiranim a njegov razvoj, očito, nije pratio mogućnosti. I pored toga, mnogi su potražili "spas" u bijelom svijetu. U blizini ovog sela jedan je od najstarijih antropogenih trokuta u Europi: Daorson, nekropola Radimlja, prahistorijska ljudska nastamba i crtež na kamenu Badanj. Povezuje ih udaljenost ne veća od 2 do 3 km. Povijesna zbivanja u ovom trokutu su dulja od 10 tisuća godina! To najbolje pokazuje posebnost ovog prostora ali i njegove perspektive, ma koliko se život i njegove zakonitosti mijenjale kroz vremena.
22. 1. 2006

Zaboravljeno blago zaboravljenog sela Vidonje (općina Metković, RH) - iliti šipak i zauvijek zatvorena vrata kuće!

U pošasti kuge genetski modificirane hrane, koja se nezaustavljivo širi svijetom, ovo sa slike ostaje nebeskim znamenjem. Dinarska vapnenačka Noina lađa, u pjanom zagrljaju kamena i sunca, rađa ovim blagom, nemjerljive vrijednosti. Blago danas zaboravljeno a već sutra... Ali, postoji jedan povijesni hrvatski usud: dok je zaboravljeno, naše je. Poslije, temeljem Opa deklaracije, sve ode u tuđe ruke! Pokrenite opciju više i uživajte!
19. 1. 2006

Najljepši odjek znanstvenog simpozija na Blidinju - Tomo Raič: «Sifozijo»

Ne znam opisati kako mi je čudno bilo vidjeti na Blidinju, na raskrižju za Masnu Luku jednu stariju žensku osobu koja dižući ruku daje znak vozačima automobila da je sjednu i povezu u pravcu kamo je pošla. Kao u starim filmovima. Meni je sa stotinjak metara izgledala kao malo manja, kržljavija munika, a njena ruka je ličila na granu koja se savijala lijevo desno. Naravno, stao sam joj. Otvorila je vrata, pozdravila me iskrenim osmijehom i upitala: «Doklen ćeš radosan?» Oš prema Pošušju?» Rekao sam joj da hoću. «Mogu li s tebon», upitala je. Dočim je sjela primjetio sam da je radi nečega vesela, nije mogla sačekati da joj postavim neko pitanje, sama je otpočela razgovor, s nizom pitanja i potpitanja: «Od čiji si kuća, momče, jese li ženjen, od koga si ženjen, koliko dice imaš, jeu li ti živi ćaća i mater, koji su godina, drže li išta živa, di radiš, radi li ti žena, jese li se kako skućio, …» «Ja sam ti rođena, nonde blizu di si mi sta, a sad ti živim lipo u Mostaru kod ćeri. Imali smo ti vele zemlje i vele ajvana, i sad imamo veliko imanje samo smo sve zapustili, a ajvan smo davno prodali i oselili u Mostar. Ko kad smo bili maniti. Mislili smo ajmo mi u Mostar, u gradu je lipše, ajmo u svit, nek nas svit upozna, ovde nas mogu i vuci pojist niko neće znat, šta ovde imamo gledat u ovčurine i pojatetinu, kad moj lipi, moja pojatetina prija posta poznata nego ja. Na moju pravdu,
17. 1. 2006

Blago moga kamenjara - Bernard Marijanović: POSLJEDNJI PETROVDAN U NIKOLE PAŽINA

Rijetki su narodi na ovoj planeti, što je zemljom zovemo, u koga sve postaje blago, sve čega se dotakne: bilo to znanje ili ne znanje, istina ili zabluda, rad ili slava, kao što je to kod Hrvata u Hercegovini. Treba proći samo malo vremena i sve se pretvara u blagoslovljeno blago narodnoga duha. To je stoga što je brazda njegova života zaorana duboko na njivi iskrene tradicije kada i legende postaju dijelom stvarnosti... Tako je mogao preživjeti narodni duh u obilju životnih nestašica i sve pretvoriti u blago života. Blago koje je, k tome, blagoslovljeno i koje se samo množi. Pokrenite opciju više i pročitajte opis posljednjeg Petrovdana u Nikole Pažina, autora don Bernarda Marijanovića koji je objavljen u zborniku Stolačkog kulturnog proljeća.
11. 1. 2006

Prikaz sela Vidonje, općina Metković, RH

Selo Vidonje skrilo se s južne strane Žabe i ima zanimljivu i dugu povjest. Blizu je državne granice RH - BiH. Danas je, nažalost, gotovo napušteno. KLIKNITE OVDJE SELO VIDONJE
PrvaPrethodna 11  12  13  14  15  16  17  18  19  20  21  22  23  24  25  26 SljedeæaZadnja


Fondacija Ruđer Bošković - Donja Hercegovina, sva prava pridržana (c)